Autor: Alina Tema: Meša Selimović  (Pročitano 944 puta)

0 članova i 1 gost pregledaju ovu temu.

Van mreže Alina

  • Maratonac
  • *****
  • poruke: 5.191
  • 0 date prim. 3
« poslato: 28. mart 2011, 14:23 »


MESA SELIMOVIC  (1910-1982)

Mehmed Mesa Selimovic je rodjen u Tuzli 1910 godine. Nakon zavrsenih studija na Filozofskom fakultetu u Beogradu, do pocetka Drugog svijetskog rata, radio je kao profesor gimnazije u rodnom gradu. Zatvoren 1942, a 1943. g. nasao se na slobodnoj teritoriji. Ucestvovao je do kraja rata u borbi protiv okupatora.

Poslije rata je jedno vrijeme radio kao univerzietski nastavnik u Sarajevu. Potom obavlja niz visokih duznosti u kulturi (bio je direktor Bosna-filma, direktor Narodnog pozorista i, konacno, glavni i odgovorni urednik u izdavackom preduzecu "Svjetlost" u Sarajevu).

Zbog prigusenog sukoba s tadasjim politickim rukovodstvom u Bih-manifestovanog pojedinacnim gestovima, izjavama i natpisima-napusta Sarajevo i prelazi u Beograd. Nastavlja sa objavljivanjem svojih djela.

Bio je prozaist raznovrsne tematske i zanrovske orijentacije. Poceo je sa knjizevnim radom relativo kasno, prozom sa ratnom tematikom, da bi potom svoj literarni rad usredsredio na refleksiju i univerzalne teme: covijek, njegova egzistencija i sudbina.

Njegov knjizevni opus obuhvata pripovijetke: "Prva ceta" (1950), "Tudja zemlja" (1957); romane: "Tisine" (1961), "Magla i mjesecina" (1965), "Dervis i smrt" (1966), "Tvrdjava" (1970), "Ostrvo" (1974); studije i eseje: "Za i protiv Vuka" (1967), "Eseji i ogledi" (1966). Njegov autobiografski spis "Sjecanja" (1957) govori o piscevom zivotu, knjizevnom radu i nekim knjizevnim i kulturnim dogadjajima i licnostima.

Puni uspjeh postigao je romanom "Dervis i smrt" (1966). Ovaj roman je osvojio sve znacajnije domace knjizevne nagrade. Sljedi, takodje, znacajan roman "Tvrdjava" (1970). Ova djela prevode se i objavljuju i u drugim zemljama.

Selimovic je umro u Beogradu, 1982. g.

Van mreže Alina

  • Maratonac
  • *****
  • poruke: 5.191
  • 0 date prim. 3
« Odgovor #1 poslato: 28. mart 2011, 16:28 »
"Trebalo bi ubijati prošlost sa svakim danom što se ugasi. Izbrisati je da ne boli. Lakše bi se podnosio dan što traje, ne bi se mjerio onim što više ne postoji. Ovako se miješaju utvare i život, pa nema ni čistog sjećanja, ni čistog života.

Čovjek treba da se odrekne svega što bi mogao da zavoli, jer su gubitak i razočarenje neizbježni. Moramo se odreći ljubavi, da je ne izgubimo. Moramo uništiti svoju ljubav, da je ne unšte drugi. Moramo se odreći svakog vezivanja, zbog mogućeg žaljenja.

Ja ne biram ono što imam. Ne biram ustvari ništa, ni rođenje, ni porodicu, ni ime, ni grad, ni kraj, ni narod, sve mi je nametnuto. Još je čudnije što to moranje pretvaram u ljubav. Jer, nešto mora biti moje, zato što je sve tuđe, i prisvajam ulicu, grad, kraj, nebo koje gledam nad sobom od djetinjstva. Zbog straha od praznine, od svijeta bez mene. Ja ga otimam, ja mu se namećem, a mojoj ulici je svejedno, i nebu nada mnom je svejedno, ali neću da znam za to svejedno, dajem im svoje osećanje, udahnjujem im svoju ljubav, da mi je vrate."



Van mreže Alina

  • Maratonac
  • *****
  • poruke: 5.191
  • 0 date prim. 3
« Odgovor #2 poslato: 28. mart 2011, 16:28 »

"Kad sam bio ugrožen, mislio sam samo na nju, hrabreći se njenim prisustvom. Kad mi je bilo teško, pominjao sam njeno ime kao u molitvi, nalazeći olakšanje. Kad osjetim radost, trčim da je podijelim s njom, zahvalan joj, kao da mi je ona daruje. Dobar je čovjek, i lijepa žena, ali ono što je samo za mene, to sam sam stvorio. Čak i da je imala velikih mana, ja ih ne bih znao. Potrebna mi je savršena, i ne mogu dopustiti da to ne bude. Dao sam joj sve što nisam našao u životu, a bez čega ne mogu. Čak se i umanjujem pred njom, da bi ona bila veća, i ja pomoću nje. Bogato je darujem, da bih mogao da uzmem. Ja sam osujećen, ona je ostvarena, i tako sam obeštećen. Ona mi namiruje izgubljeno, i dobijam više nego što sam želio da imam. Moje želje su bile maglovite i rasute, sad su sakupljene u jednom imenu, u jednom liku, stvarnijem i ljepšem od mašte. Njoj priznajem sve što ja nisam, a opet ništa ne gubim, odričući se. Nemoćan pred ljudima i slab pred svijetom, značajan sam pred svojom tvorevinom, vrednijom od njih. Nespokojan pred nesigurnošću svega, siguran sam pred ljubavlju, koja se stvara sama iz sebe, jer je potreba, pretvorena u osjećanje. Ljubav je žrtva i nasilje, nudi i zahtijeva, moli i grdi. Ova žena, cio moj svijet, potrebna mi je da joj se divim i da nad njom osjetim svoju moć. Stvorio sam je kao divljak svoga kumira, da mu stoji iznad pećinske vatre, zaštita od groma, neprijatelja, zvijeri, ljudi, neba, samoće, da traži od njega obične stvari ali da zahtijeva i nemoguće, da osjeća oduševljenje ali i ogorčenje, da se zahvaljuje i da grdi, uvijek svjestan da bi mu bez njega strahovi bili preteški, nade bez korijena, radosti bez trajanja.
Zbog nje, isključive, i ljudi su mi postali bliži."


Van mreže Alina

  • Maratonac
  • *****
  • poruke: 5.191
  • 0 date prim. 3
« Odgovor #3 poslato: 28. mart 2011, 16:32 »

"Prvi put sam sve ovo ispricao jednoj djevojci, i prvi put ovako, u nekoj
vezi, od pocetka do kraja.
Tako sam i sam sebi slozio razloznu pricu, koja se dotle gubila u
komesanju
odvojenih dijelova, u magli zebnje, u nekom zbivanju van vremena,
mozda i izvan nekog odredjenog smisla, kao tezak san koji ne mogu ni da
prihvatim
ni da odbacim. A zasto bas njoj, i zasto o ovome, nisam mogao ni sam
sebi objasniti.
Ucinilo mi se da zna slusati, razumjeti svakako nece, a slusanje je
vaznije od razumijevanja.
Iskustvo me naucilo da ono sto se ne moze objasniti samome sebi, treba
govoriti drugome.
Sebe mozes obmanuti nekim dijelom slike koji se nametne, tesko izrecivim
osjecanjem, jer se skriva pred mukom saznavanja i bjezi u omaglicu, u
opijenost koja ne trazi smisao. Drugome je neophodna tacna rijec, zato
je i trazis, osjecas da je negdje u tebi, i lovis je, nju ili njenu
sjenku, prepoznajes je na tudjem licu, u tudjem pogledu, kad pocne da
shvata.
Slusalac je babica u teskom porodjaju rijeci. Ili nesto jos vaznije. Ako
taj drugi zeli da razumije.
A ona je zeljela, i vise nego sto sam se nadao.
Dok sam pricao, s njenog lica je nestalo vedrog izraza, koji me mozda i
naveo na neocekivani razgovor, a zamijenilo ga nesto nenadno zrelo, i
tuzno.
Rekla je samo:
- Boze, kako su ljudi nesrecni."

Van mreže Alina

  • Maratonac
  • *****
  • poruke: 5.191
  • 0 date prim. 3
« Odgovor #4 poslato: 28. mart 2011, 16:33 »

- Ne vrijedi pricati o strasnom ubijanju, o ljudskom strahu, o zvjerstvima i jednih i drugih, ne bi trebalo pamtiti, ni zaliti, ni slaviti. Najbolje je zaboraviti, da umre ljudsko sjecanje na sve sto je ruzno, i da djeca ne pjevaju pjesme o osveti.

- Druge koristi nema, ni stete, ni od poraza ni od pobjede. Jer tko je ikada ostao pametan poslije pobjede? A tko je izvukao iskustvo iz poraza? Nitko.

- Tajna se duze pamti nego jasna istina.

- Ucinilo mi se da zna slusati, razumjeti svako bice, a slusanje je vaznije od razumjevanja.

- Iskustvo me naucilo da ono sto se ne moze objasniti samome sebi, treba govoriti drugome.

- Malo je ljudi u gradu moglo da kaze, mozda samo ja: sretan sam, ziv sam. Nisam to govorio, ali sam snazno osjecao, svakom zilicom. Drugi to nisu mogli, jer nisu visili nad ponorom.

- I on se uvjerio da zenina grdnja moze biti korisna, ako je primis kao savjet i ako te sreca posluzi.

- Najveca mudrost u zivotu je da covjek pronadje pravu ludost.

- Usamljenost radja misao, misao nezadovoljstvo, nezadovoljstvo pobunu.

- Najmanje se govori kada te se najvise tice.

- Ne postoje granice. kao u pustinji, kao na nebu, i sjecanja mirno prelaze, smjestajuci se ondje gdje im je zgodnije.




"Tvrdjava"

Van mreže Alina

  • Maratonac
  • *****
  • poruke: 5.191
  • 0 date prim. 3
« Odgovor #5 poslato: 28. mart 2011, 16:33 »

- Ni haljinu ne valja krpiti kamo li ljubav. Bolje je otici.

- Svatko se radja sa svojom srecom.

- Naucit cu ga pjesnistvu i naucit cu ga da mrzi rat.

- Zena voli njeznu rijec makar bila i glupa, nego pametnu ako je gruba.

- Sirotinja sam, ali prosjak nisam.

- Nitko nikome ne moze natovariti toliko muke na vrat koliko covjek sam sebi.

- Boj se ovna, boj se govna, a kad cu zivjeti?

- Slican je vodi, nema svog oblika, prilagodjava se sudu u koji ga naspu.

- Odgovornost i za zlo i za dobro prebaciti na Bozju volju, znaci zakloniti sebe za nacelo.

- Sto ima vise svetih sklonista iza kojih se ljudi kriju, sve je vise prostora za ljudsko zlo. Covjek uvijek izmisli razlog izvan sebe, da bi se oslobodio odgovornosti i krivice. To je podsticaj za zajednicku neodgovornost. Tesko covjecanstvu dok je tako.

- Nije dobro ako mislimo samo na svoje dobro.

- Sve je medju ljudima zapetljano i ni sa koga ne mozemo reci da je sasvim prav ili sasvim kriv.

- San je ono sto se zeli, a zivot je budjenje.

- Sve ce proci, ali kakva je to utjeha? Proci ce i radost, proci ce i ljubav, proci ce i zivot. Zar je nada u tome da sve prodje?



"Tvrdjava"

Van mreže Alina

  • Maratonac
  • *****
  • poruke: 5.191
  • 0 date prim. 3
« Odgovor #6 poslato: 28. mart 2011, 16:34 »

- I tako se neprestano vrtila u krug, od radosti do razuma i natrag.

- Osjetio sam strah. Kako su me to ubili? Nisam ranjen, nisam zaklan, nisam mrtav, ali me nema.

- Ili ja to sanjam svoj nemoguci polozaj, koji iskustvo odbija? Jer, ja sam ziv, ja hodam, ja znam sta trazim, ne pristajem da me nema. Mogli su me pretuci, mogli su me zatvoriti, mogli su me ubiti, zar su malo ljudi ubili bez razloga? Ali zasto su napravili avet od mene, zasto mi oduzimaju mogucnost da se borim?

- Svatko mora da potrazi malo krivice i u sebi.

- Nisam vjest razmisljanju, vise volim zivot nego misao o njemu, ali kako god sam prevrtao, ispada da nam se vecina stvari dogadja mimo nas, bez nase odluke.

- Zenu ljubav pomladjuje.

- Nije posteno govorilti ono sto covjek ne zna.

- Misao je samo tvoja, cin je svaciji.

- Covjekova nada je jaca od iskustva, ne moze je pokolebati tudji neuspjeh.

- I ubrzo sam se, iz traljave pobune i toboznje zelje za slobodom, vracao u cvrstu tvrdjavu njene ljubavi, kao smireni bjegunac koji nije ni odmicao daleko od kapije.

- Vise je dobrih ljudi na svijetu nego zlih. Mnogo vise! Samo se zli dalje cuju i teze osjecaju. Dobri cute.

- Ne mogu biti neposten, a ne mogu biti hrabar. Onda cu stradati u strahu, a posteno. Nisam znao da se i to moze.

- Za svakoga imamo razumjevanja, osim za svoje najblize, smatramo da nam njihova vijernost prirodno pripada, kao vlastita koza.

- Ali se ne pamti razlog vec cin.

- Tesko drzavi za koju je opasan jedan jedini covjek. A nije on opasan po drzavu, vec za nekoga tko misli da je drzava.

- Lako je biti dobar na tudji racun.



"Tvrdjava"

Van mreže Dijana:)

  • moderator
  • *****
  • poruke: 19.936
  • 3442 date prim. 2313
    • http://loneliness.blogger.ba/
« Odgovor #7 poslato: 28. mart 2011, 18:06 »
Derviš i smrt

O romanu

Pisan je u razdoblju od četiri godine (1962—1966) u piščevom poodmaklom dobu. Objavljen je 1966. godine od strane izdavačke kuće Svjetlost iz Sarajeva i doživio je veliki uspeh u okvirima čitalačke javnosti širom tadašnje Jugoslavije. Roman je doživeo brojna reizdanja.

"Derviš i smrt" doneo je Selimoviću mnogobrojne najviše jugoslovenske nagrade (između ostalih, Njegoševu, Goranovu, NIN-ovu).

Žanr romana je psihološka drama sa primesama filozofije uskomešane s lirskim doživljajem okolnosti i unutrašnjih previranja.

Radnja romana zbiva se u 18. veku u nekom mestu u Bosni, a glavni protagonista romana je Ahmed Nurudin, derviš mevlevijskog reda, koji se susreće sa poteškoćama koje mu nosi hapšenje njegovog brata i sudar sa totalitarnom vlašću 19. veka u Bosni, u okolnostima koje izaziva navedeni događaj.

Prema rezimeu na koricama 2. izdanja BIGZ-a (Beograd, 1986):

"Klasičan sklad Selimovićevog pripovjedanja, prateći u nečemu Andrićev nenadmašni uzor, obogaćen izuzetnim filosofskim i lirskim sjenčenjima, u kojima duhovna drama šejha Nurudina zvuči u složenom akordu: prisutni su i andrićevski motivi bosanske kasabe i njenih šarolikih prizora i surovih naravi, ali i osobita orijentalna poezija i duhovnost. Povrh svega, tragedija Selimovićevog derviša, suočenog sa zamkama postojanja i sa neminovnošću propasti ljudskih vrijednosti, uzdignuta je do univerzalne slike ljudske sudbine u žrvnju nečovječne historije i totalitarne ideologije. Selimović je tako odista dao jednu od najuzbudljivijih knjiga naše epohe, pri tom, knjigu "za sva vremena"."

Docnije je Meša Selimović izdao svojevrsni produžetak ovoga dela u obliku romana Tvrđava (1970).

Reakcije

Roman je kritika odmah oduševljeno pozdravila kao izuzetno delo. Ovaj roman je napisan kao reakcija na tadašnji Titov režim koji se vrlo često obračunavao sa političkim osuđenicima. I sam Mešin brat je bio na Golom otoku, što je bio dodatni motiv.

To je delo snažne misaone koncentracije, pisano u ispovednom tonu, monološki, s izvanrednim umetničkim nadahnućem, povezuje drevnu mudrost s modernim misaonim nemirima. Ono počinje od religioznih istina kao oblika dogmatskog mišljenja da bi došlo do čovekove večne upitanosti pred svetom, do spoznaje patnje i straha kao neizbežnih pratilaca ljudskog življenja.

Knjigu je posvetio supruzi Darki, koja mu je celi život bila verni pratilac, prijatelj i podrška.
 
Pisci iz Bosne i Hercegovine predložili su da se Meša ovim romanom kandiduje za Nobelovu nagradu za književnost.

Ekranizacija

"Derviš i smrt" je doživio ekranizaciju 1972. godine (u režiji Save Mrmaka i sa Zoranom Radmilovićem u glavnoj ulozi) u obliku TV serije. 1974 je snimljen i film "Derviš i smrt" u režiji Zdravka Velimirovića, sa Vojom Mirićem u glavnoj, i Velimirom Batom Živojinovićem, Borisom Dvornikom, Pavlom Vujisićem, Abdurahmanom Šaljom, Farukom Begolijem i drugima u ostalim ulogama.

Izvor: Wikipedia

Van mreže Dijana:)

  • moderator
  • *****
  • poruke: 19.936
  • 3442 date prim. 2313
    • http://loneliness.blogger.ba/
« Odgovor #8 poslato: 28. mart 2011, 18:09 »
Derviš i smrt

(Odlomak)

Šta smo onda mi? Lude? Nesrećnici? Najzamršeniji ljudi na svijetu. Ni s kim istorija nije napravila takvu šalu kao s nama. Do jučer smo bili ono što želimo danas da zaboravimo. Ali nismo postali ni nešto drugo. Stali smo na pola puta, zabezeknuti. Ne možemo više nikud. Otrgnuti smo, a nismo prihvaćeni. Kao rukavac što ga je bujica odvojila od majke rijeke, i nema više toka ni ušća, suviše malen da bude jezero, suviše velik da ga zemlja upije. S nejasnim osjećanjem stida zbog porijekla, i krivice zbog otpadništva, nećemo da gledamo unazad, a nemamo kamo da gledamo unaprijed, zato zadržavamo vrijeme, u strahu od ma kakvog rješenja. Preziru nas i braća i došljaci, a mi se branimo ponosom i mržnjom. Htjeli smo da se sačuvamo, a tako smo se izgubili, da više ne znamo ni šta smo. Nesreća je što smo zavoljeli ovu svoju mrtvaju i nećemo iz nje. A sve se plaća, pa i ova ljubav. Zar smo mi slucajno ovako pretjerano mekani i pretjerano surovi, raznježeni i tvrdi, veseli i tužni, spremni uvijek da iznenadimo svakoga, pa i sebe? Zar se slučajno zaklanjamo za ljubav, jedinu izvjesnost u ovoj neodredjenosti?

Pametni su ovo ljudi. Primaju nerad od Istoka, ugodan život od Zapada; nikuda ne žure, jer sam život žuri, ne zanima ih da vide šta je iza sutrašnjeg dana, doći će što je odredjeno, a od njih malo šta zavisi; zajedno su samo u nevoljama, zato i ne vole da često budu zajedno; malo kome vjeruju, a najlakše ih je prevariti lijepom riječi; ne liče na junake, a najteže ih je uplaštiti prijetnjom; dugo se ne osvrću ni na što, svejedno im je što se oko njih dešava, a onda odjednom sve počne da ih se tiče, sve isprevrću i okrenu na glavu, pa opet postanu spavači, i ne vole da se sjećaju ničeg što se desilo; boje se promjena jer su im često donosile zlo, a lako im dosadi jedan čovjek makar im činio i dobro. Čudan svijet, ogovara te a voli, ljubi te u obraz a mrzi te, ismijava plemenita djela a pamti ih kroz mnoge pasove, živi i nadom i sevapom i ne znaš šta nadjača i kada. Zli, dobri, blagi, surovi, nepokretni, olujni, otvoreni, skriveni, sve su to oni i sve izmedju toga. A povrh svega moji su i ja njihov, kao rijeka i kaplja, i sve ovo što govorim kao o sebi da govorim.
 
A mi nismo ničiji, uvijek smo na nekoj medji, uvijek nečiji miraz. Zar je onda čudno što smo siromašni? Stoljećima mi se tražimo i prepoznajemo, uskoro nećemo znati ni tko smo, zaboravljamo već da nešto i hoćemo, drugi nam čine čast da idemo pod njihovom zastavom jer svoje nemamo, mame nas kad smo potrebni a odbacuju kad odslužimo, najtužniji vilajet na svijetu, najnesretniji ljudi na svijetu, gubimo svoje lice a tudje ne možemo da primimo, otkinuti a neprihvaćeni, strani svakome i onima čiji smo rod, i onima koji nas u rod ne primaju. Živimo na razmedji svjetova, na granici naroda, svakome na udaru, uvijek krivi nekome. Na nama se lome talasi istorije, kao na grebenu. Sila nam je dosadila, i od nevolje smo stvorili vrlinu: postali smo pametni iz prkosa.

Van mreže Alina

  • Maratonac
  • *****
  • poruke: 5.191
  • 0 date prim. 3
« Odgovor #9 poslato: 28. mart 2011, 22:48 »

"Postoje tri velike strasti.Alkohol,kocka i vlast.Od prve dvije ljudi se mogu izleciti,od trece nikako.Vlast je najtezi porok.Zbog nje se ubija,zbog nje se gine,zbog nje se gubi ljudski lik.Nedovoljna je,kao carobni kamen,jer pribavlja moc.Ona je duh iz Aladinove lampe,koji sluzi svakoj budali,koja ga drzi.Odvojeni ne predstavljaju nista,zajedno kao kob ovog svjeta.Postene i mudre vlasti nema,jer je zelja za moci bezgranicna.Covjeka na vlasti podsticu kukavice,bodre laskavci,podrzavaju lupezi,i njegova predstava o sebi uvjek je lepsa nego istina.
Sve ljude smatra glupim,jer kriju pred njim svoje pravo misljenje,a sebi prisvaja pravo da sve zna.I ljudi to prihvataju.Niko na vlasti nije pametan,jer i pametni brzo izgube razbor,i niko trpeljiv,jer mrze promjenu.Odma stvaraju vjecne zakone,vjecna nacela,vjecno ustrojstvo i vezuci vlast uz Boga,ucvrscuju svoju moc.I niko ih ne bi oborio,ako ne postanu smetnja i prijetnja drugim mocnicima.Ruse ih uvjek na isti nacin,objasnjavajuci to nasiljem prema narodu,a svi su nasilnici,izdajom prema vladaru,a nikom to ni na um nepada.I nikoga to nije urazumilo,svi srljaju na vlast kao nocni leptir na plamen svijece.
Bez hljeba narod moze ostati,bez vlasti nece".