Autor: Dijana:) Tema: Epske narodne pesme  (Pročitano 3952 puta)

0 članova i 1 gost pregledaju ovu temu.

Van mreže Dijana:)

  • moderator
  • *****
  • poruke: 19.936
  • 3442 date prim. 2313
    • http://loneliness.blogger.ba/
« poslato: 13. mart 2011, 19:51 »
Epske, muške ili junačke pesme nastale su, verovatno, u drevnim, herojskim vremenima, u doba ratova i velikih borbi, kada se svojom neustrašivošću i podvizima počinju isticati, pa samim tim i izdvajati pojedinci. Hrabri i silni, oni su, verovatno, postojali slavni i predmet divljenja mlađih. Za njihova imena i podvige počinju da se vezuju legende, a postaju i nadahnuće nadolazećih generacijama za nove pesme, epove i podvige.

Osnovni zadatak epske pesme je bio "da čuva spomen na zaslužene pretke, na značajne ljude i događaje uopšte, na hrabre ratnike osobito i da vaspitava mlađe naraštaje u ratničkom, herojskom duhu uopšte" (Vojislav Đurić u predgovoru za Antologiju junačkih narodnih pesama). Stvaranju, širenju i trajanju epskih pesama najviše su doprineli pevači. Pevači-stvaraoci kod Grka su se zvali aedi, kod Francuza truveri, a kod nas guslari.

Osnovna razlika između lirskih i epskih narodnih pesama je u tome što u prvim dominiraju emocije (osećanja), a u drugom događaj, radnja, smena situacije, likovi. U lirskim pesmama je tržište na unutrašnjem stanju, u drugima u prvom planu su spoljašnja dešavanja. Događaji i likovi mogu biti poznati ili nepoznati istoriji. Likovi u epskim pesmama su herojskog držanja, pravični su, bore se i ginu za slobodu i pravdu kao opšteljudski ideal. Likovi su, mahom, idealizovani predstavnici jednog naroda jer su "nosioci najdubljih narodnih misli i osećanja. Sav heroizam, sva stradanja, sve želje utkane su u te likove". Idealizovani su ne samo  njihova snaga i moral nego i oružje. Sve je dato kroz hiperbolu, kao kroz jedno uveličavajuće staklo, da bi divljenje bilo što jače i pamćenje potonjih generacija što duže, a radost i sreća slušaoca što takav junak postoji u njegovom narodu što veća.

Narodna epika, srpska epika, od svoje pojave pa do danas " u stvari je jedan beskrajni revolucionarni poklič za borbu protiv nasilja, protiv ropstva, protiv nečoveštva, zov na žrtve, na pogibiju - radi boljeg, pravednijeg, dostojnijeg života". I ukoliko je život bio težak i ropstvo nesnošljivije, utoliko je više jačao kult slobode i samom tim, više je stvarana epska poezija, utoliko više su slavljeni junaci - gorostasi, heroji "bez mane i straha". Tako je epska narodna poezija u stihu bila simbol otpora ugnjetaču, ali i uteha za sve načinjene mu nepravde i nade u bolje sutra jer cela vera u pobedu zasniva se na ljudskom heroizmu.

Časlav Đorđević - Mr Predrag Lučić
Književnost i srpski jezik

Van mreže Dijana:)

  • moderator
  • *****
  • poruke: 19.936
  • 3442 date prim. 2313
    • http://loneliness.blogger.ba/
« Odgovor #1 poslato: 14. mart 2011, 10:10 »
Klasifikacija epskih narodnih pesama

Podela epskih narodnih pesama moguća je:

1. prema dužini stiha,
2. prema temama i junacima i
3. prema vremenu u kome su nastale.

Junačke, muške ili epske narodne pesme - prema dužini stiha podeljene su na:
1. pesme kratkog stiha i
2. bugarštice - pesme dugog stiha.

Pesme kratkog stiha se još zovu i guslarke ili deseteračke pesme: ispevane su u stihu od deset slogova, sa cezurom posle četvrtog sloga.

Pesme dugog stiha (bugarštice) imaju stih, najčešće, od petnaest ili šesnaest slogova, sa cezurom posle sedmog ili osmog sloga. A imaju i pripev ili refren koji se učestalo javlja. I dok se za guslarske pesme zna da su naziv dobile po guslama uz koje su pevane, za bugarštice se pouzdano ne zna otkud im taj naziv. Ipak se veruje da im naziv potiče od starog glagola bugariti - tužno, žalosno pevati, naricati. Što se pak tiče njihove starosti, i tu postoji dilema. Misli se da su bugarštice starije jer su iz upotrebe izašle mnogo ranije - ugasile su se u 17. veku. Takve su pesme: Marko Kraljević i brat mu Andrijaš i smrt Miloša Dragilovića.

Pesme kratkog stiha, deseteračke pesme, dele se na veće "blokove" ili grupe, to su tematski krugovi ili ciklusi. Jedan ciklus čini više pesama međusobno povezanih istim događajem ili junakom (na primer, sve pesme koje pevaju o Kosovskom boju čine jedan ciklus).

Sve deseteračke pesme podeljene su na sledeće tematske krugove/cikluse:

1. ciklus neistorijskih pesama,
2. pretkosovski ciklus pesama,
3. kosovski ciklus,
4. ciklus pesama o Marku Kraljeviću,
5. pokosovski ciklus (pesme o Brankovićima i Jakšićima),
6. hajdučki i uskočki ciklus,
7. ciklus pesama o oslobođenju Srbije i Crne Gore od Turaka.


Neistorijske pesme opevaju događaje i ličnosti koje nisu poznate u istoriji, koje su plod stvaralačke mašte: Sveci blago dele, Krstitelj Jovan, Nahod Simeun.

Pretkosovski ciklus zahteva razdoblje Nemanjića, procvat srpske feudalne države i umetnosti, obeleženje hrišćanskim učenjem. Ličnosti koje su našle mesto u ovom pesmama jesu: Sava Nemanjić, Stevan Nemanja, car Dušan, Mrnjavčevići - velikaši Vukašin i Uglješa. Poznate pesme iz ovog ciklusa su: Sveti Sava, Car Sulejman i Sava patrijarh, Sveti Sava i robinja, Uroš i Mrnjavčevići, Ženidba Dušanova, Ženidba kralja Vukašina, Zidanje Skadra.

Kosovski ciklus za temu ima istorijsku istinu iz 1389. godine, Kosovsku bitku, završenu porazom srpske vojske. Epske pesme ovoga ciklusa nastale su na kosovskom mitu, na miti o junaštvu, u čijem je središtvu junak Miloš Obilić, nalik na Homerovog Ahileja, i mitu o izdajstvu, u čijem je središtu Vuk Branković, koji postaje glavni vinovnik srpskog poraza i simbol svakog izdajstva.

Pesme kosovskog ciklusa dosta hronološki prate kosovsku tragediju. To je tragedija jednog naroda - sa porazom na Kosovu je došao gubitak slobode i pad u mnogovekovno tursko ropstvo. Evo kako su pesme "nanizane": Banović Strahinja, Kosančić Ivan uhodi Turke, Kneževa večera, Car Lazar i carica Milica, Dolazak Muratov na Kosovo, Propast carstva srpskog, Musić Stevan, Sluga Milutin, Kosovka devojka, Smrt majke Jugovića i druge, što upravo govori o tendenciji stvaranje velikog narodnog epa o borbi Srba za slobodu. Ali, za takav poduhvat su potrebni vekovi i vekovi, i napor generacija i generacija koje bi doveo do stvaranja novih pesama i njihovog objedinjavanja u jedinstvenu celinu. Međutim, do toga nije došlo - ep o kosovskom mitu se nije dogodio.

Pesme o Kraljeviću Marku. Nemoćan da se oslobodi ropstva i nađe put do slobode, narod je oblikovao niz pesama u kojima slavi snagu i oružje junaka kakvih nigde nema. Takav je Marko Kraljević, iako je istorijska ličnost, stvorila mašta srpskog čoveka i podigla ga na nivo nepobedivosti i nepokornosti. On je stvoren da "kažnjava nasilnike", da oslobađa roblje, da štiti pravdu, da zastupa čovečnost - sve ono čega nije bilo u životu a za čime je porobljena duša vapila. Da bi ga učinio bliži čoveku i što više obeležio ljudskim osobinama, odnosno da bi bio uverljiviji, narodni stvaralac ga nije lišio slabosti, onih ljudskih i svakodnevnih, - da je sklon piću, kavzi, da je preke naravi, često neposlušan i samovoljan; mnoge jede i preko mere pije, ali je tome saobražena i njegova snaga: sa pićem i jelom da se uvećava. Mnogo je pesama o njumu u kojima je hiperbolizovana moć njegovog oružja i snage, ali i ona visoka ljudska etika, iz koje izvire gnev "zbog nasilja i svakojakog nečoveštva", i tuge "unesrećene devojke, ojađene sirotinje, nezaslužena patnja" mnogih širom zemlje.

Poznate pesme o Kraljeviću Marku su: Marko Kraljević poznaje očinu sablju, Marko Kraljević i Musa Kesedžija, Marko pije uz ramazan vino, Oranje Kraljevića Marka, Uroš i Mrnjavčevići, Marko Kraljević ukida svadbarinu i dr.

U pesmama Pokosovskog ciklusa opevani su događaji koji su se desili posle Kosovskog boja. One nemaju centralnog junaka, ali obiluju mnoštvom raznih situacija koje ukazuju na stanje u kome se našla srpska država i njen narod posle kosovske drame: gubitak slobode, ropstvo, nesloge i deobe, namet i otimanje oličenja u Arapinu, simbolu zla. Pesme: Smrt vojvode Prijezde, Dioba Jakšića, Bolani Dojčin.

Ciklus pesama o hajducima i uskocima obuhvata razdoblje od 16. do 18. veka. hajduci i uskoci su nosioci otpora. To je borba mladih, odvažnih i rešenih da se do kraja bore protiv pljačkaša i onih koji pustoše i pale kuće, i odvode decu da poturče. Na sceni nisu više junaci - divovi (Miloš Obilić, Marko Kraljević), nego čete, družine sa svojim predvodnicima, poznatim odmetnicima o kojima su i pesme pevane.

Najpoznatije hajdučke i uskočke pesme su: Starina Novak i knez Bogosav, Starina Novak i deli Radivoje, Mali Radojica, Dijete Grujica, Ivo Senković i aga od Ribnika, Ropstvo Janković Stojana.

Poslednji u nizu svih nabrojanih ciklusa pesama po svom postanku najmlađe su Pesme o oslobođenju Srbije i Crne Gore od Turaka. i dok je u pesmama starih vremena dominantan junak sa svojom hrabrošću, podvizima i vrlinama, u pesmama hajdučkog i uskočkog ciklusa težište pripovedanja je na grupama i oružanom otporu, mada se pojedinac kao junak ne gubi u potpunosti (Starac Vujadin, Starina Novak); u ciklusu pesama o oslobođenju Srbije i Crne Gore od Turaka težište se još više pomera ka opštem i kolektivnom. Sada je u središtu pevanja opštenarodni bunt, ustanički pokret, slobodarski duh masa. umesto jednog junaka ili jedne družine, javlja se kolektivni junak. Sve pesme ovoga ciklusa lišene su legendi; one su svedočanstvo i hronika (u stihovima) o jednom vremenu; u njima je prisutna istina o ljudima,o njihovim raspoloženjima i istorijskim događajima. zašto je to tako? Iz razloga što su pesme stvarali savremenici tih događaja, učesnici u tim događajima, kao što je bio Filip Višnjić, koji se, iako slep, stalno kretao sa ustanicima i "jednako je živeo po srpskim logorima oko Drine". Pored toga, pesme su po nastanku ubrzo zapisane.

Najpoznatije pesme iz ovog ciklusa su: Početak bune protiv dahija, Boj na Mišaru, Boj na Loznici, osveta Batrića Perovića, Udar na ovce kneza Vujadina, Nikac od Rovina.

Po jednoj drigoj podeli, koju je izvršio Vuk Karadžić, sve pesme iz ovih ciklusa, polazeći od vremena u kome su one nastale, mogu se podeliti na:

1. pesme starih vremena (pesme neistorijskog ciklusa, pretkosovski i kosovski ciklus, pesme o Kraljeviću Marku i o Brankovićima i Jakšićima);
2. pesme srednjeg vremena (pesme hajdučkog i uskočkog ciklusa) i
3. pesme novijih vremena (pesme o oslobođenju Srbije i Crne Gore od Turaka).

najpoznatiji naši narodni pevači i stvaraoci epskih pesama su, pored Filipa Višnjića, još i Tešan Podrugović, Starac Milija, slepa Živana i hajduk Stojan.


Časlav Đorđević - Mr Predrag Lučić
Književnost i srpski jezik

Van mreže Dijana:)

  • moderator
  • *****
  • poruke: 19.936
  • 3442 date prim. 2313
    • http://loneliness.blogger.ba/
« Odgovor #2 poslato: 15. mart 2011, 09:52 »
Kosovka devojka

Uranila Kosovka devojka,
Uranila rano u nedelju,
U nedelju prije jarka sunca;
Zasukala bijele rukave,
Zasukala do belih lakata;
Na plećima nosi hleba bela,
U rukama dva kondira zlatna,
U jednome hlađane vodice,
U drugome rumenoga vina;
Ona ide na Kosovo ravno,
Pa se šeće po razboju mlada,
Po razboju čestitoga kneza,
Te prevrće po krvi junake:
Kog junaka u životu nađe,
Umiva ga hlađanom vodicom,
Pričešćuje vinom crvenijem
I zalaže hlebom bijelijem.
Namera je namerila bila
Na junaka Orlovića Pavla,
Na kneževa mlada barjaktara:
I njega je našla u životu,
Desna mu je ruka odsečena
I lijeva noga do kolena;
Vita su mu rebra izlomljena:
Vide mu se džigerice bele;
Izmiče ga iz te mnoge krvce,
Umiva ga hlađanom vodicom,
Pričešćuje vinom crvenijem
I zalaže hlebom bijelijem.
Kad junaku srce zaigralo,
Progovara Orloviću Pavle:
"Sestro draga, Kosovko devojko,
Koja ti je golema nevolja
Te prevrćeš po krvi junake?
Koga tražiš po razbopju mlada:
Ili brata, ili bratučeda,
Al' po grehu stara roditelja?"
Progovara Kosovka devojka:
"Dragi brato, delijo neznana,
Ja od roda nikoga ne tražim:
Niti brata, niti bratučeda,
Ni po grehu stara roditelja.
Mož li znati, delijo neznana,
Kad knez Laza pričešćiva vojsku
Kod prekrasne Samodreže crkve
- Tri nedelje tridest kaluđera?
Sva se srpska pričestila vojska,
Najposlije tri vojvode bojne:
Jedno jeste Milošu vojvoda,
A drugo je Kosančić Ivane,
A treće je Toplica Milane;
Ja se onde desih na vratima,
Kad se šeta vojvoda Milošu,
Krasan junak na ovom svetu,
Sablja mu se po kaldrmi vuče,
Svilen kalpak, okovano perje;
Na junaku kolasta azdija,
oko vrata svilena marama;
Obazre se i pogleda na me,
S sebe skide kolastu azdiju,
S sebe skide, pa je meni dade:
- "Na devojko, kolastu azdiju,
Po čemu ćeš mene spomenuti,
Po azdiji po imenu mome:
Evo t' idem poginuti, dušo,
U taboru čestitoga kneza;
Moli boga, draga dušo moja,
Da ti s' zdravo iz tabora vratim,
A i tebe dobra sreća nađe,
Uzeću te za Milana moga,
Za Milana Bogom pobratima,
Koj' je mene Bogom pobratio,
Višnjim Bogom i svetim Jovanom;
Ja ću tebi kum venčani biti."
Za njim ide Kosančić Ivane,
Krasan junak na ovome svetu,
Sablja mu se po kaldrmi vuče,
Svilen kalpak, okovaljno perje;
Na junaku kolasta azdija,
Oko vrata svilena marama,
Na ruci mu burma pozlaćena;
Obazre se i pogleda na me,
S ruke skide burmu pozlaćenu,
S ruke skide pa je meni dade:
- "Na devojko, burmu pozlaćenu,
Po čemu ćeš mene spomenuti,
A po burmi po imenu mome:
Evo t' idem poginuti, dušo,
U taboru čestitoga kneza;
moli Boga, moja dušo draga,
Da ti s' zdravo iz tabora vratim,
A i tebe dobra sreća nađe,
Uzeću te za Milana moga,
Za Milana Bogom pobratima,
Koj' je mene Bogom pobratio,
Višnjim Bogom i svetim Jovanom;
Ja ću tebi ručni dever biti."
Za njim ide Toplica Milane,
Krasan junak na ovome svetu,
Sablja mu se po kaldrmi vuče,
Svilen kalpak, okovano perje;
Na junaku kolasta azdija
Oko vrata svilena marama,
Na ruci mu koprena od zlata;
Obazre se i pogleda na me,
S ruke skide koprenu od zlata,
S ruke skide, pa je meni dade:
- "Na devojko, koprenu od zlata,
Po čemu ćeš mene spomenuti,
Po kopreni po imenu mome:
Evo t' idem poginuti, dušo,
U taboru čestitoga kneza;
Moli Boga, moja dušo draga,
Da ti s' zdravo iz tabora vratim,
Tebe, dušo, dobra sreća nađe,
Uzeću te za vernu ljubovcu."
I odoše tri vojvode bojne:
Njih ja danas po razboju tražim."
Al' besedi Orloviću Pavle:
"Sestro draga, Kosovko devojko,
Vidiš, dušo, ona koplja bojna,
Ponajviša a i ponajgušća:
Onde j' pala krvca od junaka,
Ta dobrome konju do stremena,
Do stremena i do uzenđije,
A junaku od svilena pasa,
- Onde su ti sva tri poginula!
Već ti idi dvoru bijelome,
Na krvavi skuta i rukava."
Kad devojka saslušala reči,
Proli suze niz bijelo lice,
Ona ode svom bijelu dvoru,
Kukajući iz bijela grla:
"Jao, jadna, hude sam ti sreće!
Da se, jadna, za zelen bor 'hvatim,
I on bi se zelen osušio!"

Van mreže Dijana:)

  • moderator
  • *****
  • poruke: 19.936
  • 3442 date prim. 2313
    • http://loneliness.blogger.ba/
« Odgovor #3 poslato: 15. mart 2011, 09:53 »


Kosovka devojka je glavna ličnost u narodnoj pesmi Kosovka devojka: Ona je mlada devojka koja posle boja na Kosovu luta po bojnom polju, poji i vida rane ranjenim ratnicima, i traži verenika, kuma i devera, po narodnoj pesmi to su Toplica Milan, Miloš Obilić i Kosančić Ivan. Najzad nailazi na teško ranjenog ratnika, po narodnoj pesmi vitez Pavle Orlović, i dok njega poji koji docnije umire u njenim rukama, on joj besedi da su sva tri stradali u boju.

Pesma Kosovka devojka broji se zajedno sa pesmom Smrt majke Jugovića u najlepše kosovske pesme i dobila je kao alegorija za brigu, pomoć i ljubav prema bližima veliku popularnost u srpskom narodu. Uroš Predić uhvatio je ovu tematiku i naslikao 1919. godine poznatu sliku Kosovke devojke, a Ivan Meštrović stvorio je 1907. godine mramorni relijef Kosovke devojke kao deo njegovog Kosovo-ciklusa.

Kosovka Devojka je za mnoge jedan simbol Srbije odnosno otadžbine. Kako se Srbija branila na Kosovu polju, i kako je njena čast sačuvana jer je devojka, ona je simbol sačuvane časti otadžbine. Tu sačuvanu čast njoj je obezbedio „venčan“ svojom čašću i zlatnim pojasom vitez Orlović Pavle.

Van mreže Dijana:)

  • moderator
  • *****
  • poruke: 19.936
  • 3442 date prim. 2313
    • http://loneliness.blogger.ba/
« Odgovor #4 poslato: 15. mart 2011, 11:16 »
Kneževа večerа

Slаvu slаvi srpski knez Lаzаre
U Kruševcu mjestu skrovitome.
Svu gospodu zа sofru sjedаo,
Svu gospodu i gospodičiće:
S desne strаne stаrog Jug-Bogdаnа,
I do njegа devet Jugovićа;
A s lijeve Vukа Brаnkovićа,
I ostаlu svu gospodu redom:
U zаstаvu vojvodu Milošа,
I do njegа dv'je srpske vojvode:
Jedno mi je Kosаnčić Ivаne,
A drugo je Toplicа Milаne.
Cаr uzimа zlаtаn pehаr vinа,
Pа govori svoj gospodi srpskoj:
"Kome ć' ovu čаšu nаzdrаviti?
Ako ću je nаpit' po stаrješstvu,
Nаpiću je stаrom Jug-Bogdаnu;
Ako ću je nаpit' po gospodstvu,
Nаpiću je Vuku Brаnkoviću;
Ako ću je nаpit' po milosti,
Nаpiću je mojim devet šurа,
Devet šurа, devet Jugovićа;
Ako ću je nаpit' po ljepoti,
Nаpiću je Kosаnčić-Ivаnu;
Ako ću je nаpit' po visini,
Nаpiću je Toplici Milаnu;
Ako ću je nаpit' po junаštvu,
Nаpiću je vojvodi Milošu.
Tа nikom je drugom nаpit' neću,
Već u zdrаvlje Miloš-Obilićа!
Zdrаv, Milošu, vjero i nevjero!
Prvа vjero, potonjа nevjero!
Sjutrа ćeš me izdаt' nа Kosovu,
I odbjeći turskom cаr-Murаtu!
Zdrаv mi budi, i zdrаvicu popoj,
Vino popij а nа čаst ti pehаr!"
Skoči Miloš nа noge lаgаne,
Pаk se klаnjа do zemljice crne:
"Hvаlа tebe, slаvni knez-Lаzаre,
Hvаlа tebe nа tvojoj zdrаvici,
Nа zdrаvici i nа dаru tvome:
Al' ne hvаlа nа tаkvoj besjedi!
Jer, tаko me vjerа ne ubilа!
Jа nevjerа nikаd bio nisаm,
Nit' sаm bio niti ću kаd biti,
Nego sjutrа mislim u Kosovu
Zа hrišćаnsku vjeru poginuti;
Nevjerа ti sjedi uz koljeno,
Ispod skutа pije hlаdno vino:
A prokleti Vuče Brаnkoviću!
Sjutrа jeste lijep Vidov dаnаk,
Viđećemo u polju Kosovu
Ko je vjerа, ko li je nevjerа!
A tаko mi Bogа velikogа,
Jа ću otić' sjutrа u Kosovo
I zаklаću turskog cаr-Murаtа,
I stаću mu nogom pod gr'oce;
Ako li mi Bog i srećа dаde,
Te se zdrаvo u Kruševаc vrаtim,
Uhvаtiću Vukа Brаnkovićа,
Vezаću gа uz to bojno koplje,
Kаo ženа kuđelj' uz preslicu,
Nosiću gа u polje Kosovo!"

Van mreže Dijana:)

  • moderator
  • *****
  • poruke: 19.936
  • 3442 date prim. 2313
    • http://loneliness.blogger.ba/
« Odgovor #5 poslato: 11. april 2011, 16:02 »
Banović Strahinja  je jedna od najpoznatijih narodnih epskih pesama. Govori o Banović Strahinji, srpskom vlastelinu i vitezu, kome je Turčin Vlah Alija oteo ženu Anđeliju

Najveći značaj pesme je u kontrastima koji se javljaju između tradicionalnog i ljudskog: Tradicionalno, Turci su u narodnoj epici predstavljani kao neprijatelji zbog sukoba vere - ovde se naglašava da u pitanju nije takva vrsta sukoba - Strahinja oslobađa zarobljenog derviša kao časnog protivnika, među njima nema mržnje niti zle krvi.

Sukob sa Vlah Alijom je ista vrsta sukoba kao u Homerovoj Ilijadi - to je sukob zbog otmice prelepe žene.

Predstavnici tradicionalnog morala u pesmi su Jugovići (braća otete Anđelije), dok je Strahinja lik koji izlazi izvan okvira zacrtanih normi oslanjajući se samo na sopstvenu ljudskost.

Kazna za preljubnicu je tradicionalno bilo vađenje očiju, a obljubljena žena preljubnica bilo da je hotimice počinila preljubu, bilo da je oteta ili silovana. Banović Strahinja je jedan od retkih likova u narodnoj književnosti koji osuđuje nehumanost i primitivnost takvih shvatanja. Osim toga, on pokazuje duboko poznavanje ljudske psihe (uviđanjem da ga je žena zamalo izdala ne iz ljubavi prema otmičaru, nego iz straha za vlastiti život, znajući za kaznu koja joj je, po tradiciji, sledovala)

Upravo zbog toga važi za jednog od likova iz naše narodne epike kojima se, uslovno, može pridodati epitet „moderan“.

Izvor: Wikipedia

Van mreže Dijana:)

  • moderator
  • *****
  • poruke: 19.936
  • 3442 date prim. 2313
    • http://loneliness.blogger.ba/
« Odgovor #6 poslato: 11. april 2011, 16:04 »
Banović Strahinja

Netko bješe Strahiniću bane,
Bješe bane u malenoj Banjskoj,
U malenoj Banjskoj kraj Kosova,
Da takoga ne ima sokola.
Jedno jutro bane podranio,
Zove sluge i k sebe prizivlje:
"Sluge moje! hitro pohitajte,
"Sedlajte mi od megdana đoga,
"Okitite, što ljepše možete,
"Opašite, što tvrđe možete;
"Jel ja, đeco, mislim putovati:
"Hoću Banjsku ostaviti grada,
"Mislim đoga konja umoriti
"I u gosti, đeco, odlaziti,
"U tazbinu u bila Kruševca,
"K milu tastu starcu Jug-Bogdanu,
"Ka šureva devet Jugovića;
"Tazbina me ta željkuje moja."
Gospodara sluge poslušaše,
Te sokola đoga osedlaše,
Opremi se Strahiniću bane,
Ud'ri na se dibu i kalifu,
Ponositu čohu sajaliju,
Što od vode čoha crvenija,
A od sunca čoha rumenija;
Okiti se jedan Srpski soko,
Pa posjede đoga od megdana,
Odmah pođe, u tazbinu dođe,
U tazbinu u bila Kruševca,
Đe od skoro carstvo postanulo,
A viđe ga starac Jug Bogdane,
I viđe ga devet milih šura,
Sokolova devet Jugovića,
Mila zeta jedva dočekaše,
U naruče zeta zagrliše,
Vjerne sluge konja prifatiše,
Zeta vode na frenđiju kulu,
Kod gotove sovre zasjedoše,
Te gospodsku riječ besjeđaju;
Navališe sluge i sluškinje,
Neko dvori, neko vino služi.
Što bijaše rišćanske gospode,
Posjedaše, te pijahu vino:
Uvrh sovre stari Jug Bogdane,
S desne strane uza ramo svoje
Sjede zeta Strahinića bana,
I tu sjede devet Jugovića,
Niza sovru ostala gospoda;
Ko l' je mlađi, dvori gospodare.
No biješe to devet šurnjaja,
No šurnjaje dvore uporedo,
Dvore svekra silna Jug-Bogdana,
I dvorahu svoje gospodare,
A najviše zeta ponosita;
A sluga im jedna vino služi,
Služi vino jednom kupom zlatnom.
Zlatna kupa devet bere litar;
Ja da vidiš druge đakonije,
Đakonije, mloge gospoštine!
Kako, brate, đe je carevina.
Pozadugo bane gostovao,
Pozadugo bane začamao,
Ponosi se bane u tazbini.
Gospoštine što je u Kruševcu,
Dosadiše jutrom i večerom
Moleći se silnu Jug-Bogdanu:
"Gospodaru, silan Jug-Bogdane!
"Ljubimo ti svilenoga skuta
"I desnicu tvoju bilu ruku,
"Nu potrudi čudo i gospostvo,
"I povedi mila zeta tvoga,
"Nu dovedi Strahinića bana
"U dvorove i u kuće naše,
"Da mi neku poštu učinimo."
Svakom Juže hatar navršuje.
Doke tako izredili bili,
Dugo bilo i vrijeme prođe,
I zadugo bane začamao;
No da vidiš jada iznenada!
Jedno jutro, kad ogrija sunce,
Mezil stiže i bijela knjiga
Baš od Banjske od malena grada,
Od njegove ostarjele majke,
Banu knjiga na koljeno pade,
Kad razgleda i prouči knjigu,
Al' mu knjiga dosta grdno kaže,
Knjiga kaže, đe ga kune majka:
"Đe si, sine, Strahiniću bane?
"Zlo ti bilo u Kruševcu vino!
"Zlo ti vino, nesretna tazbina!
"Viđi knjigu, nečuvenih jada!
"Iz ubaha jedna pade sila,
"Turski, sine, od Jedrene care,
"A car pade u polje Kosovo,
"A car pade, dovede vezire,
"A vezire, nesretne većile.
"Što je zemlje te oblada care,
"Svu je Tursku silu podigao,
"U Kosovo polje iskupio,
"Pritiskao sve polje Kosovo,
"Uvatio vode obadvije:
"Pokraj Laba i vode Sitnice
"Sve Kosovo sila pritisnula.
"Kažu, sine, i pričaju ljudi:
"Od mramora do suva javora,
"Od javora, sine, do Sazlije,
"Do Sazlije na ćemer ćuprije,
"Od ćuprije, sine, do Zvečana,
"Od Zvečana kažu od Čečana,
"Od Čečana vrhu do planine
"Turska sila pritisla Kosovo.
"Pod broj, sine, na teftere kažu
"No u cara sto hiljada vojske
"Nekakvoga careva spahije,
"Što imaju po zemlji timare
"I što jedu ljeba carevoga
"I što jašu konje od megdana,
"Što ne nose po mlogo oruža,
"Do po jednu o pojasu sablju;
"U Turčina, u Turskoga cara,
"Kažu, sine, drugu vojsku silnu
"Ognjevite janjičare Turke,
"Što Jedrene drže kuću bilu,
"Janjičara kažu sto hiljada;
"Kažu, sine, i govore ljudi
"U Turčina treću vojsku silnu
"Nekakoga Tuku i Mandžuku,
"A što huče, a što grdno tuče.
"U Turčina vojske svakojake,
"U Turčina jednu kažu silu,
"Samovoljna Turčin-Vlah-Aliju,
"Te ne sluša cara čestitoga,
"Za vezire nikad i ne misli,
"Za carevu svu ostalu vojsku
"A koliko mrave po zemljici;
"Takvu silu u Turčina kažu;
"On beza zla, sine, proći ne šće,
"Ne šće s carem, sine, na Kosovo,
"Okrenuo drumom lijevijem,
"Te na našu Banjsku udario,
"Te ti Banjsku, sine, ojadio
"I živijem ognjem popalio,
"I najdonji kamen rasturio,
"Vjerne tvoje sluge razagnao,
"Staru majku tvoju ojadio,
"Sa konjem joj kosti izlomio,
"Vjernu tvoju ljubu zarobio,
"Odveo je u polje Kosovo,
"Ljubi tvoju ljubu pod čadorom,
"A ja, sine, kukam na garištu,
"A ti vino piješ u Kruševcu!
"Zlo ti vino napokonje bilo!"
Ja kad bane knjigu proučio,
Muka mu je i žao je bilo,
U obraz je sjetno neveselo,
Mrke brke nisko objesio,
Mrki brci pali na ramena,
U obraz se ljuto namrdio,
Gotove mu suze udariti.
A viđe ga starac Jug Bogdane,
Viđe zeta jutru na uranku,
Planu Juže, kako oganj živi,
Strahiniću zetu progovara;
"O moj zete, Bog mi s tobom bio!
"Što si, zete, jutros podranio?
"D u obraz sjetno neveselo?
"Od šta si se, zete, razdertio?
"Na koga si s', zete, ražljutio?
"Al' se šure tebe nasmijaše,
"U jegleni ružno govoriše?
"Al' šurnjaje tebe ne dvoriše?
"Al' mahanu toj tazbini nađe?
"Kaži, zete, šta je i kako je?"
Planu bane pa mu progovara:
"Prođ' se taste, stari Jug-Bogdane!
"Ja sam s šuram' bio u lijepo,
"A šurnjaje gospodske gospođe
"Divno zbore, a divno me dvore,
"Toj tazbini mojoj mane nema,
"No da vidiš, što sam neveseo:
"Stiže knjiga od malene Banjske,
"Baš od moje ostarjele majke;"
Kaže jade tastu na uranku,
Kako su mu dvori poharani,
Kako su mu sluge razagnate,
Kako li je majka pregažena,
Kako li je ljuba zarobljena:
"No moj taste, stari Jug-Bogdane!
"I ako je moja danas ljuba,
"Ljuba moja, al' je šćera tvoja:
"Sramota je i mene i tebe;
"No moj taste, starac Jug-Bogdane!
"Misliš li me mrtva požaliti,
"Požali me dok sam u životu.
"Molim ti se i ljubim ti ruku,
"Da daš mene đece devetoro,
"Đecu tvoju, a šureve moje,
"Da ja, taste, u Kosovo pođem,
"Da potražim dušmanina moga,
"A careva grdna hainina,
"Koji mi je roblje zarobio;
"A nemoj se, taste, prepanuti,
"Ni za tvoju đecu ubrinuti;
"Ja ću đeci, mojim šurevima,
"Hoću njima ruho prom'jeniti,
"A u Tursko ruho oblačiti:
"Oko glave bijele kauke,
"A na pleći zelene dolame,
"A na noge meneviš čakšire,
"O pojasu sablje plamenite;
"Prizvat' sluge i kazaću junak,
"Neka sluge konje osedlaju,
"Osedlaju, tvrdo opasuju,
"Nek prigrću mrkim međedinam':
"Učiniću đecu janjičare;
"Ja ću đecu šure sjetovati,
"Kade sa mnom bidu kroz Kosovo,
"A kroz vojsku cara ka Kosovu,
"Pred njima ću biti delibaša,
"Nek se stide i nek se prepanu,
"Nek se svoga boje starješine;
"Kogođ stane u carevoj vojsci,
"Kogođ stane s nama govoriti,
"Stane Turski, okrene Manovski,
"Ja s Turcima mogu progovorit',
"Mogu Turski, i mogu Manovski,
"I Arapski jezik razumijem,
"I na krpat sitno Arnautski;
"Provodiću đecu kroz Kosovo,
"Svu ću vojsku Tursku uvoditi,
"Dok ja nađem dušmanina moga,
"A Turčina silna Vlah-Aliju,
"Koji mi je roblje porobio;
"Nek šurevi bidu u nevolji,
"El sam, taste, mogu poginuti,
"Kod šureva ne ću poginuti
"Jali rane lasno dopanuti."
Kad to začu stari Jug Bogdane,
Planu Juže, kako oganj živi,
Strahinj-banu zetu progovara:
"Strahinj-bane, ti moj zete mili!
"Viđeh jutros, da pameti nemaš.
"Što mi đece išteš devetoro,
"Da mi đecu vodiš u Kosovo,
"U Kosovo, da ih kolju Turci,
"Nemoj, zete, više progovarat',
"Ne dam đece vodit' u Kosovo,
"Makar šćeri nigda ne vidio.
"Mio zete, deli Strahinj-bane!
"Rašta si se tako razdertio?
"Znaš li, zete? ne zna li te ljudi!
"Al' ako je jednu noć noćila,
"Jednu noćcu šnjime pod čadorom,
"Ne može ti više mila biti,
"Bog j' ubio, pa je to prokleto,
"Voli njemu, nego tebe, sine;
"Neka ide, vrag je odnesao!
"Boljom ću te oženiti ljubom,
"S tobom hoću ladno piti vino,
"Prijatelji biti do vijeka;
"A ne dam ti đecu u Kosovo."
Planu bane, kako oganj živi,
U ijedu i toj muci ljutoj
Ne šće viknut' ni prizvati slugu,
Za seiza ni habera nema,
No sam ode k đogu u ahare,
Ja kako ga bane osedlao!
Kako li ga tvrdo opasao!
Pa zauzda đemom od čelika,
Pred dvore ga vodi u avliju
K binjektašu bijelu kamenu,
Pa se đogu fati na ramena
Pogleduje devet svojih šura,
A šurevi u zemljicu crnu.
Ban poglednu pašenoga svoga,
Nekakoga mlada Nemanjića,
A Nemanjić gleda u zemljicu.
Kad pijahu vino i rakiju,
Svi se fale za dobre junake,
Fale s' zetu i Bogom se kunu:
"Volimo te, Strahiniću bane!
"No svu zemlju našu carevinu;"
Al' da vidiš jada na nevolji!
Banu jutros nema prijatelja:
Nije lasno u Kosovo poći.
Viđe bane, đe mu druga nema,
Sam otide poljem Kruševačkim
Ja kad bio niz široko polje,
Obzire se ka Kruševcu b'jelu,
Ne će li se šure prisjetiti,
Ne će li se njima ražaliti;
A kad viđe jutros na nevolji
Đe mu nema glavna prijatelja,
Pade na um, pa se dosjetio
Za njegova hrta Karamana,
Koga voli nego dobra đoga,
Te priviknu iz bijela grla,
Ostalo je hrče u aharu;
Začu glasa, hitro potrčalo
Dok u polju pristiže đogina,
Pokraj đoga hrče poskakuje,
A zlatan mu litar pozvekuje,
Milo bilo, razgovori s' bane
Ode Bane na konju đoginu,
Te prijeđe polja i planine,
Ja kad dođe u polje Kosovo,
Kad sagleda po Kosovu silu,
Al' se bane malo prepanuo,
Pa pomenu Boga istinoga,
U ordiju pursku ugazio.
Ide bane po polju Kosovu,
Ide bane na četiri strane,
Traži bane silna Vlah-Aliju,
Al' ne može bane da ga nađe;
Spušti s' bane ka vodi Sitnici,
Na jedno je čudo nagazio:
Na obali do vode Sitnice
Jedan zelen tu bijaše čador,
Širok čador polje pritisnuo,
Na čadoru od zlata jabuka,
Ona sija, kako jarko sunce,
Pred čadorom pobijeno koplje,
A za koplje vranac konjic svezan;
Na glavi mu maha Stambolija
Bije nogom desnom i lijevom.
Kad go viđe Strahiniću bane,
Prohesapi i umom premisli,
Baš je čador silna Vlah-Alije,
Te đogina konja prigonjaše,
Koplje junak skide sa ramena,
Te čadoru vrata otvorio,
A da vidi, ko je pod čadorom,
Ne bijaše silan Vlah-Alija,
No bijaše jedan stari derviš,
Bijela mu prošla pojas brada,
Šnjime nema nitko pod čadorom,
Bekrija je taj nesrećan derviš,
Pije Turčin vino kondijerom,
No sam lije, no sam čašu pije,
Krvav derviš bješe do očiju;
Kad ga viđe Strahiniću bane,
Te mu selam Turski nazivaše,
Pijan derviš okom razgledaše,
Pa mu mučnu riječ progovara:
"Da si zdravo! deli Strahin-bane
"Od malene Banjske kraj Kosova."
Planu bane, prepade se ljuto,
Te dervišu Turski odgovara:
"Bre! dervišu, nesretna ti majka!
"Rašta piješ? rašta se opijaš
"Te u piću grdno progovaraš
"I Turčina zoveš kaurinom.
"Šta pominješ nekakoga bana?
"Ovo nije Strahiniću bane,
"No ja jesam carevi delija,
"Jedeci se carski pokidaše,
"U ordiju Tursku pobjegoše,
"Sve delije hitro potrčaše,
"Da jedeke caru pofatamo;
"Ako kažem caru, ja veziru,
"Koju si mi riječ besjedio,
"Hoćeš, stari, jada dopanuti."
Grohotom se derviš osmjenuo:
"Ti delijo, Strahiniću bane!
"Znaš li, bane, Ne znali te jadi!
"Da sam sade na Goleč-planini,
"Da te vidim u carevoj vojsci,
"Poznao bih tebe i đogina,
"I tvojega hrta Karamana,
"Koga voliš, nego dobra đoga.
"Znaš li, bane od malene Banjske
"Poznajem ti čelo kako ti je,
"I pod čelom oči obadvije,
"I poznajem oba mrka brka.
"Znaš li bane? ne znalo te čudo!
"Kad zapadoh ropstva u vijeku,
"Panduri me tvoji uhitiše
"U Suhari vrhu na planini,
"U ruke me tvoje dodadoše,
"Ti me baci na dno od tamnice,
"Te robovah i tamnicu trpljeh
"I začamah za devet godina,
"Devet prođe, a stiže deseta,
"A tebe se, bane, ražalilo,
"Te ti zovnu Rada tamničara,
"Tvoj tamničar na tamnička vrata,
"Izvede me k tebe u avliju.
"Znaš li, bane? znaš li Strahiniću?
"Kad zapita i mene upita:
""Ropče moje, zmijo od Turaka!
""Đe propade u tamnici mojoj!
""Mož' li s', robe, junak otkupiti.""
"Ti me pitaš, ja pravo kazujem:
""Mogao bih život otkupiti!
""Tek da mi se dvora dovatiti,
""Očevine i pak postojbine;
""Imao sam nešto malo blaga,
""Mloge lave i mloge timare,
""Mogao bih otkup sastaviti;
""Al' mi, bane, vjerovati ne ćeš,
""Da me pustiš dvoru bijelome:
""Tvrda ću ti jamca ostaviti,
""Tvrda jamca, Boga istinoga,
""Drugog jamca Božu vjeru tvrdu,
""Kako ću ti otkup donijeti.""
"I ti, bane, povjerova mene,
"I pušta me dvoru bijelome,
"Očevini i toj postojbini;
"A kad dođoh grdnoj postojbini,
"Tamo su me jadi zabušili:
"U dvorove, postojbinu moju,
"U dvorove kuga udarila,
"Pomorila i muško i žensko,
"Na odžaku niko ne ostao,
"No ti moji dvori propanuli,
"Propanuli, pa su opanuli,
"Iz duvara zovke proniknule;
"Što su bili lavi i timari,
"Pojagmili Turci na miraze;
"Kad ja viđeh dvore zatvorene:
"Nesta blaga, nesta prijatelja;
"Nešto mislih, pa na jedno smislih:
"Mezilskih se ja dofatih konja,
"Te otidoh gradu Jedrenetu,
"Odoh k caru i odoh k veziru,
"Viđe vezir, pa dokaza caru,
"Ja kakav sam junak za megdana;
"Ođede me carevi vezire,
"Ođede me i čador mi dade;
"Car mi dade od megdana vranca,
"I dade mi svijetlo oruže;
"Potpisa me carevi vezire,
"Da sam vojnik caru do vijeka.
"A ti, bane, danas k mene dođe,
"Da ti uzmeš tvoje dugovanje,
"A ja, bane, ni dinara nemam.
"Strahiniću, jada dopanuo!
"Đe ti dođe, da pogineš ludo
"U Kosovu u vojsci carevoj!"
Viđe bane, poznade derviša,
Od đogata konja odsjedaše,
Pak zagrli stariša derviša:
"Bogom brate! starišu dervišu!
"Na poklon ti moje dugovanje!
"Ja ne tražim, brate, ni dinara,
"Ni ja tražim tvoje dugovanje,
"No ja tražim silna Vlah-Aliju,
"Koji mi je dvore rasturio,
"Koji mi je ljubu zarobio;
"Kaži mene, starišu dervišu,
"Kaži mene moga dušmanina?
"Bratimim te i jošte jedan put,
"Nemoj mene vojsci prokazati,
"Da me vojska Turska ne opkoli."
No se derviš Bogom proklinjaše:
"Ti sokole, Strahiniću bane!
"Tvrđa mi je vjera od kamena,
"Da ćeš sade sablju povaditi,
"Da ćeš pola vojske pogubiti,
"Nevjereti učiniti ne ću,
"Ni tvojega ljeba pogaziti
"I ako sam bio u tamnici,
"Dosta si me vinom napojio,
"Bijelijem ljebom naranio,
"A često se sunca ogrijao,
"Puštio si mene veresijom;
"Ne izdadoh ni dodadoh tebe,
"Ne svjerovah, eli nemah otkud;
"Od mene se nemoj pobojati.
"A što pitaš i razbiraš, bane,
"Za Turčina silna Vlah-Aliju,
"On je bijel čador razapeo
"Na Goleču visokoj planini;
"Tek ti hoću, bane, progovorit':
"Jaši đoga, bježi iz Kosova,
"El ćeš, bane, poginuti ludo:
"U sebe se pouzdati nemoj,
"Ni u ruku, ni u britku sablju,
"Ni u tvoje koplje otrovano,
"Turčinu ćeš na planinu doći,
"Hoćeš doći, al' ćeš grdno proći
"Kod oruža i kod konja tvoga
"Živa će te u ruke fatiti,
"Hoće tvoje salomiti ruke,
"Živu će ti oči izvaditi "
Nasmija se Strahiniću bane:
"Bogom brate, starišu dervišu!
"Ne žali me, brate, od jednoga,
"Tek me vojsci Turskoj ne prokaži."
A Turčin mu riječ progovara:
"Čuješ li me, deli Strahin-bane!
"Tvrđa mi je Vjera od kamena,
"Da ćeš sade đoga naljutiti,
"Da ćeš sade sablju povaditi,
"Da ćeš satrt' pola caru vojske,
"Nevjere ti učiniti ne ću,
"Ni Turcima prokazati tebe."
Zbori bane, ne podrani otlen,
Obraća se sa konja đogina:
"O moj brate, starišu dervišu!
"pojiš konja jutrom i večerom,
"pojiš konja na vodi Sitnici,
"Nu uvjedžbaj, i pravo mi kaži,
"Đe su brodi na toj vodi ladnoj,
Da ja moga konja ne uglibim?"
A derviš mu pravo progovara:
"Strahin-bane, ti sokole Srpski!
"Tvome đogu i tvome junaštvu
"Svud su brodi, đegođ dođeš vodi."
Ban udari, vodu prebrodio,
I primi se na konju đoginu,
Primi s' bane uz Goleč planinu,
On je ozdo, a sunašce ozgo,
Te ogrija sve polje Kosovo,
I obasja svu carevu vojsku.
Al' da vidiš silna Vlah-Alije!
Svu noć ljubi Strahinjovu ljubu
Na planini Turčin pod čadorom;
U Turčina grdan adet bješe.
Kanal svaki zaspat' na uranku,
Na uranku, kad ogr'jeva sunce;
Oči sklopi, te boravi sanak;
Koliko je njemu mila bila
Ta robinja ljuba Strahinova,
Panuo joj glavom na krioce,
Ona drži silna Vlah-Aliju,
Pa čadoru otvorila vrata,
Ona gleda u polje Kosovo,
Te ti Tursku silu razgleduje.
Pregleduje kaki su čadori,
Pregleduje konje i junake;
Za jad joj se oči otkinuše,
Te poglednu niz Goleč planinu,
Viđe okom konja i junaka.
Kako viđe i okom razgleda,
Turčina je dlanom ošinula,
Ošinu ga po desnom obrazu,
Ošinu ga, pa mu progovara:
"Gospodare, silan Vlah-Alija!
"Nu se digni, glavu ne digao!
"Nu opasuj mukadem-pojasa,
"I pripasuj svijetlo oruže,
"Eto k nama Strahinića bana,
"Sad će tvoju glavu ukinuti,
"Sa će mene oči izvaditi."
Planu Turčin, kako oganj živi,
Planu Turčin i okom poglednu,
Pa se Turčin grotom nasmijao:
"Dušo moja, Strahinjova ljubo!
"Čudno li te vlašče prepanulo!
"Od njega si džasa zadobila,
"Kad t' odvedem gradu Jedrenetu,
"Ban će ti se i onđe prizirat';
"Ono nije Strahiniću bane,
"Već je ono carev delibaša,
"K mene ga je care opravio,
"Jal' je care, jal' Memed vezire,
"Da me care zove na predaju,
"Da ja vojsku caru ne rasturam:
"Prepali se carevi veziri,
"Da im počem sablju ne udarim;
"No da možeš okom pogledati,
"Ti se, dušo, nemoj prepanuti,
"Kad potegnem moju britku sablju,
"Te ošinem car'va delibašu,
"Neka drugog već ne šilje k mene."
Strahinova progovara ljuba:
"Gospodare, silan Vlah-Alija!
"Ta l' ne vidiš? ispale ti oči!
"Ovo nije carevi delija,
"Moj gospodar Strahiniću bane,
"Ja poznajem čelo kako mu je
"I pod čelom oči obadvije,
"I njegova oba mrka brka,
"I pod njime puljata đogata,
"I žutoga hrta Karamana;
"Ne šali se glavom, gospodaru!"
Ja kad začu Ture Vlah-Alija,
Kako li se Ture pridrnulo,
Te poskoči na lagane noge,
Opasuje mukadem-pojasa,
A pinjale ostre za pojasa,
I tu britku sablju pripasuje,
A sve vrana konja pogleduje.
U to doba bane pristasao,
Mudar bane, pak je ištetio:
Na jutru mu ne zva dobro jutro,
Niti Turski salem nazivaše,
No mu grdnu riječ progovara:
"A tu li si? jadan kopilane!
"Kopilane, carev hainine!
"Čije li si dvore poharao?
"Čije li si roblje porobio?
"Čiju l' ljubiš pod čadorom ljubu?
"Izlazi mi na megdan junački!"
Skoči Turčin ka' da se pridrnu,
Jednom kroči, do konja dokroči,
Drugom kroči, konja pojahao,
Pritegnu mu obadva dizđena.
Al' ne čeka Strahiniću bane,
No na njega đoga nagonjaše,
Pa na njega bojno koplje pušti;
Udari se junak na junaka,
Pruži ruke silan Vlah-Alija,
U ruku mu koplje ufatio,
Pa ti banu riječ progovara:
"Kopilane, Strahiniću bane!
"A šta li si, vlašče, promislilo?
"Nije s' ove babe Šumadijnske,
"Da razgoniš i da nabrekuješ,
"No je ovo silan Vlah-Alija,
"Što s' ne boji cara ni vezira,
"Što j' u cara vojske državine,
"Čini mi se sva careva vojska,
"Kao mravi po zelenoj travi;
"A ti, more! megdan da dijeliš!"
To mu reče, bojno koplje pušti,
Od prve ga obraniti šćaše,
Bog pomože Strahiniću banu,
Ima đoga konja od megdana,
Kako koplje na planini zviznu,
Soko đogo pade na koljena,
Iznad njega koplje preletalo,
Udarilo o kamen studeni,
Na troje se koplje salomilo:
Do jabuke i do desne ruke.
Dok satrše ona koplja bojna,
Potegoše perne buzdohane:
Kad udara silan Vlah-Alija,
Kad udara Strahinića bana,
Iz sedla ga konju izgonjaše,
A na uši đogu nagonjaše,
Bog pomože Strahiniću banu,
Ima đoga konja od megdana,
Što ga danas u Srbina nema,
U Srbina, niti u Turčina,
Uzmahuje i glavom i snagom,
Te u sedlo baca gospodara;
Kad udara Strahiniću bane
Mučnu alu silna Vlah-Aliju,
Iz sedla ga maći ne mogaše,
Tonu vrancu konju do koljena
U zemljicu noge sve četiri.
Buzdohane perne polomiše,
Polomiše, i pera prosuše,
Pa su britke sablje povadili,
Da junački megdan podijele.
No da vidiš Strahinića bana!
Kažu ima sablju o pojasu:
Kovala su sablju dva kovača,
Dva kovača i tri pomagača,
Od neđelje opet do neđelje,
Od čelika sablju pretopili,
U ostricu sablju ugodili;
Turčin manu, a dočeka bane,
Na sablju mu sablju dočekao,
Po poli mu sablju presjekao:
Viđe bane, pa se razradova,
Ljuto savi i otud i otud,
Eda bi mu glavu osjekao,
Jal' Turčinu ruke obranio;
Udari se Junak na Junaka,
Ne da Turčin glavu ukinuti,
Ne da svoje ruke ištetati,
No se brani s onom polovinom:
Polovinu na vrat naturaše,
I svojega vrata zaklonjaše,
I banovu sablju oštrpkuje,
Sve otkida po komat i komat
Obadvije sablje isjekoše,
Do balčaka sablja dogoniše,
Pobaciše njine odlomčine,
Od hitrijeh konja odskočiše,
Za bila se grla dovatiše,
Te se dvije ale poniješe
Na Goleču na ravnoj planini;
Nosiše se ljetni dan do podne,
Dok Turčina pjene popanuše,
Bijele su kako gorski snijeg,
Strahin:bana b'jele, pa krvave,
Iskrvavi niz prsi haljine,
Iskrvavi čizme obadvije.
A kad banu muka dosadila,
Tada bane riječ progovara
"Ljubo moja, tebe bog ubio!
"Koje jade gledaš na planini?
"No ti podbi jedan komat sablje,
"Udri, ljubo, mene, ja Turčina:
"Misli, ljubo, koga tebe drago."
Ali Turčin ljuto progovara:
"Dušo moja, Strahinjina ljubo!
Nemoj mene, no udri Strahina,
"Nigda njemu mila biti ne ćeš,
"Prijekorna biti do vijeka:
"Koriće te jutrom i večerom,
"Đe si bila sa mnom pod čadorom;
"Mene biti mila do vijeka,
"Odvešću te Jedrenetu gradu,
"Narediću tridest sluškinjica,
"Nek ti drže skute i rukave,
"Raniću te medom i šećerom,
"Okititi tebe dukatima
"Savrh glave do zelene trave;
"Udri sade Strahinića bana!"
Žensku stranu lasno prevariti:
Lako skoči, ka' da se pomami,
Ona nađe jedan komat sablje,
Zavi komat u vezeni jagluk,
Da joj bilu ruku ne obrani,
Pa obleće i otud i otud,
Čuva glavu Turčin-Vlah-Alije,
A ošinu gospodara svoga,
Gospodara Strahinića bana,
Povrh glave po čekrk-čelenci
I po njeg'vu bijelu kauku,
Pres'ječe mu zlatali čelenku,
I pres'ječe bijela kauka,
Malo rani glavu na junaku,
Poli krvca niz junačko lice,
Šćaše zalit' oči obadvije.
Prepade se Strahiniću bane,
Đe pogibe ludo i bezumno,
A nešto se bane domislio,
Viknu bane iz bijela grla
Nekakoga hrta Karamana,
Što je hrče na lov naučio,
Viknu bane i opet priviknu,
Skoči hrče i odmah dotrča,
Te banovu ljubu dovatilo;
Al' je ženska strana strašivica,
Strašivica svaka od paščadi,
Baci komat u zelenu travu,
Ljuto vrisnu, daleko se čuje,
Žuta hrta za uši podbila,
Te se šnjime kolje niz planinu,
A Turčinu oči ispadoše,
Koliko mu nešto žao bješe,
Te on gleda, što se čini šnjome;
Ali banu druga snaga dođe,
Druga snaga i srce junačko,
Te omanu tamo i ovamo,
Dok Turčina s nogu ukinuo.
Koliko se bane uostrio,
On ne traži ništa od oruža
No mu grlom bane zapinjaše,
A pod grlo zubom dovataše,
Zakla njega kako vuče jagnje;
Skoči bane, pa iz grla viknu,
Te nabreknu onog hrta žuta,
Doke svoju kurtalisa ljubu.
Zape ljuba bježat' niz planinu,
Ona šćaše bježat' u Turaka,
Ne dade joj Strahiniću bane,
Za desnu je ruku uhitio,
Privede je k puljatu đogatu,
Pa se đogu fati na ramena,
Turi ljubu za se na đogina,
Pa pobježe bane uprijeko,
Uprijeko, ali poprijeko,
Otkloni se od te sile Turske,
Te dolazi u ravna Kruševca,
U Kruševac, u tazbinu svoju.
Viđe njega starac Jug Bogdane,
A srete ga devet milih šura,
Ruke šire, u lice se ljube,
Za lako se upitaše zdravlje.
A kad viđe stari Jug Bogdane
Obranjena zeta u čelenku.
Prosu suze niz gospodsko lice:
"Vesela ti naša carevina!
"Međer ima u cara Turaka,
"Međer ima silnijeh junaka,
"Koji zeta obraniše moga,
"Koga danas u daleko nema."
Šurevi se njemu prepadoše.
Progovara Strahiniću bane:
"Nemoj mi se, taste, raskariti,
"Ni vi, moje šure, prepanuti;
"U cara se ne nađe junaka,
"Da dohaka mene i obrani;
"Da vi kažem, ko me obranio,
"Od koga sam rane dopanuo:
"Kad dijelih megdan sa Turčinom,
"O moj taste, stari Jug-Bogdane!
"Onda mene ljuba obranila,
"Ljuba moja, mila šćera tvoja,
"Ne šće mene, pomože Turčinu."
Planu Juže, kako oganj živi,
Viknu Juže đece devetoro:
"Povadite nože devetore,
"Na komate kuju iskidajte."
Silna đeca baba poslušaše,
Te na svoju sestru kidisaše,
Al' je ne da Strahiniću bane,
Šurevima riječ govoraše:
"Šure moje, devet Jugovića!
"Što se, braćo, danas obrukaste?
"Na koga ste nože potrgnuli?
"Kad ste, braćo, vi taki junaci,
"Kamo noži, kamo vaše sablje,
"Te ne biste sa mnom na Kosovu.
"Da činite s Turcima junaštvo,
"Desite se mene u nevolji?
"Ne dam vašu sestru poharčiti,
"Bez vas bih je mogao stopiti,
"Al' ću stopit' svu tazbinu moju,
"Nemam s kime ladno piti vino;
"No sam ljubi mojoj poklonio."
Pomalo je takijeh junaka,
Ka' što bješe Strahiniću bane.

Van mreže Dijana:)

  • moderator
  • *****
  • poruke: 19.936
  • 3442 date prim. 2313
    • http://loneliness.blogger.ba/
« Odgovor #7 poslato: 11. april 2011, 16:05 »
Ženidba Dušanova

Kad se ženi srpski car Stjepane,
nadaleko zaprosi đevojku,
u Leđanu, gradu latinskome,
u latinskog kralja Mijaila,
po imenu Roksandu đevojku;
car je prosi, i kralj mu je daje.
Car isprosi po knjigam' đevojku,
pak doziva Todora vezira:
„Slugo moja, Todore vezire,
da mi ideš bijelu Leđanu,
mome tastu, kralju Mijailu,
da mi s njime svadbu ugovoriš:
kada ćemo poći po đevojku,
koliko li povesti svatova;
da mi vidiš Roksandu đevojku:
može l' biti za cara carica,
može l' biti svoj zemlji gospođa;
da je vidiš i da prstenuješ.
Veli njemu Todore vezire:
„Hoću, care, dragi gospodine."
Pak s' opremi, ode u Latine.
Kada dođe bijelu Leđanu,
lijepo ga kralju dočekao;
vino piše neđeljicu dana;
tada reče Todore vezire:
„Prijatelju, Mijailo kralju,
nije mene care opravio
da ja pijem po Leđanu vino,
već da s tobom svadbu ugovorim:
kad će care doći po đevojku,
u koje li doba od godine,
koliko l' će povesti svatova,
i da vidim Roksandu đevojku,
da je vidim i da prstenujem."
Tada reče Mijailo kralju:
„Prijatelju, Todore vezire,
što me care za svatove pita,
neka kupi koliko mu drago;
po đevojku kada njemu drago;
nego ćeš mi cara pozdraviti,
nek ne vodi svoja dva sestrića,
dva sestrića, dva Vojinovića,
Vukašina i s njim Petrašina,
u piću su teške pijanice,
a u kavzi ljute kavgadžije,
opiće se, zametnuće kavgu,
pak je teško dževap dati kavzi
u našemu bijelu Leđanu.
A đevojku sada ćeš viđeti,
i prsten joj dati po zakonu."
A kada je tavna noćca došla,
ne donose voštane svijeće,
već po mraku izvode đevojku.
Kad to viđe Todore vezire,
on izvadi od zlata prstenje
sa biserom i dragim kamenjem:
razasja se soba od kamenja;
taka mu se učini đevojka,
da je ljepša od bijele vile.
Prstenova Roksandu đevojku
i dade joj hiljadu dukata,
i đevojku braća odvedoše.
Kad ujutrujutro osvanulo,
opremi se Todore vezire,
pak otide bijelu Prizrenu.
Kada dođe bijelu Prizrenu,
pita njega srpski car Stjepane:
„Slugo moja, Todore vezire,
viđe li mi Roksandu đevojku?
Viđe li je, i prstenova li je ?
Što govori kralju Mijailo ?"
Todor njemu sve po redu kaže:
„Viđeh, care, i prstenovah je.
Da kakva je Roksanda đevojka,
onakove u Srbina nema!
Dobro zbori kralju Mijailo:
po đevojku kada tebe drago,
svata kupi koliko ti drago;
samo te je kralju pozdravio:
da ne vodiš dva sestrića tvoja,
dva sestrića, dva Vojinovića:
u piću su teške pijanice,
a u kavzi ljute kavgadžije:
opiće se, zametnuće kavgu,
pak je teško dževap dati kavzi,
u Leđanu, gradu latinskome.
Kad to začu srpski car Stjepane,
udari se rukom po koljenu:
,,Jao mene do Boga miloga!
Dotle li se zulum oglasio
od sestrića, od Vojinovića!
A tako mi moje vjere tvrde,
dokle mene to veselje prođe,
obojicu hoću objesiti
o vratima grada Vučitrna,
po svijetu da me ne sramote!"
Stade care kupiti svatove,
skupi svata dvanaest hiljada,
pak podiže niz Kosovo ravno.
Kad su bili ispod Vučitrna,
gledala ih dva Vojinovića,
među sobom mladi govorili:
„Što l' se ujak na nas rasrdio,
te nas ne šće zvati u svatove ?
Netko nas je njemu opadnuo,
s njega živo meso otpadalo!
Car otide u zemlju latinsku,
a junaka sa sobom ne ima
nijednoga od roda svojega,
koji bi mu bio u nevolji,
ako bi mu bilo za nevolju;
Latini su stare varalice,
ujaka će našeg pogubiti,
a nezvani ići ne smijemo."
Veli njima ostarjela majka:
„Đeco moja, dva Vojinovića,
vi imate brata u planini
kod ovaca, Miloš-čobanina,
najmlađi je, a najbolji junak,
a za njega care i ne znade;
pošljite mu list knjige bijele,
neka dođe gradu Vučitrnu;
ne piš'te mu što je i kako je,
već pišite: „Majkaje na smrti,
pak te zove da te blagosovi,
da na tebe kletva ne ostane;
nego brže hodi b'jelu dvoru,
ne bi l' živu zastanuo majku!"
To su braća majku poslušala:
brže pišu knjigu na koljenu,
te je šalju u Šaru planinu,
svome bratu Miloš-čobaninu:
„Oj Milošu, naš rođeni brate,
brže da si gradu Vučitrnu,
stara nam je majka na umoru,
pak te zove da te blagosovi,
da na tebe kletva ne ostane."
Kada Miloš sitnu knjigu primi,
knjigu gleda, a suze proljeva.
Pita njega trideset čobana:
„O Milošu, naša poglavice,
i dosad su knjige dolazile,
al' se nisu sa suzam' učile;
otkud knjiga, ako Boga znadeš?"
Skoči Miloš na noge lagane,
pa govori svojim čobanima:
„Oj čobani, moja braćo draga,
ova knjiga jest od dvora moga:
stara mi je na umoru majka,
pak me zove da me blagosovi,
da na mene kletva ne ostane;
vi čuvajte po planini ovce,
dok ja odem i natrag se vratim.
Ode Miloš gradu Vučitrnu.
Kad je bio blizu b'jela dvora,
dva su brata pred njeg' išetala,
a za njima ostarjela majka.
Veli njima Miloš čobanine:
„Zašto, braćo, ako Boga znate,
bez nevolje jer gradit nevolju ?"
Vele njemu do dva mila brata:
„Hodi, brate, ima i nevolje!"
U b'jela se lica izljubiše,
Miloš majku u bijelu ruku.
Stadoše mu redom kazivati
kako care ode po đevojku
nadaleko u zemlju latinsku,
a ne zove svojijeh sestrića:
„Već, Milošu, naš rođeni brate,
hoćeš, brate, nezvan za ujakom
u svatove poći nazorice ?
Ako njemu bude do nevolje,
da se njemu u nevolji nađeš;
ako li mu ne bude nevolje,
možeš doći, da se ne kazuješ."
To je Miloš jedva dočekao:
„Hoću, bogme, moja braćo draga;
kad ujaku neću, da kome ću ?"
Tad ga braća opremat stadoše;
ode Petar opremat kulaša,
a Vukašin oprema Miloša:
na njeg' meće tananu košulju,
do pojasa od čistoga zlata,
od pojasa od bijele svile;
po košulji tri tanke đečerme,
pak dolamu od tridest puceta,
po dolami toke sakovane,
zlatne toke od četiri oke;
a na noge kovče i čakšire;
a svrh svega bugar-kabanicu,
i na glavu bugarsku šubaru:
načini se crni Bugarine,
ni braća ga poznati ne mogu;
dadoše mu koplje ubojito
i mač zelen staroga Vojina;
Petrašin mu izvede kulaša
međedinom svega opšivena,
da kulaša care ne poznade.
L'jepo su ga braća sjetovala:
„Kad, Milošu, dostigneš svatove,
pitaće te tko si i otkud si,
ti se kaži zemlje Karavlaške:
„Služio sam bega Radul-bega,
ne šće mene službu da isplati,
pak ja pođoh u svijet bijeli,
da đegođi bolje službe tražim;
pak sam čuo za svate careve
i pristo sam nezvan za svatovi
rad' komada ljeba bijeloga
i rad' čaše crvenoga vina."
Čuvaj dobro dizgen od kulaša,
jer se kulaš jeste naučio
putovati s konjma carevijem."
Tada Miloš okrenu kulaša,
pak za carem ode u svatove.
Na Zagorju sustiže svatove.
Pitaju ga kićeni svatovi:
„Otkud ideš, mlađano Bugarče?
Miloš im se iz daleka kaže,
ko što su ga braća naučila.
Lijepo ga svati dočekaše:
„Dobro došo, mlađano Bugarče,
nek je jedan više u družini!"
Kad su bili putem putujući
(zlu nauku Miloš naučio
kod ovaca u Šari planini,
pospavati svagda oko podne):
on zadrema na konju kulašu.
Kako dizgin oslabi kulašu,
diže glavu ode kroz svatove,
obaljuje konje i junake,
dokle dođe konjma carevijem.
Kako dođe, s njima u red stade.
Lale šćahu biti Bugarina,
al' ne dade srpski car Stjepane!
„Ne udrite mlađano Bugarče!
Bugarče se spavat naučilo
po planini ovce čuvajući;
ne udrite, već ga probudite!"
Bude njega lale i vojvode:
„Ustan', more, mlađano Bugarče!
Bog ti staru ne ubio majku,
koja te je takoga rodila
i u svate caru opremila!
Kad se prenu Miloš Vojinović,
te sagleda caru oči čarne,
kulaš ide s konjma carevijem;
on pokupi dizgene kulašu,
pa išćera njega iz svatova:
udara ga oštrom bakračlijom,
po tri koplja uprijeko skače,
po četiri nebu u visine,
unapredak ni broja se ne zna;
iz usta mu živi oganj sipa,
a iz nosa modar plamen suče.
Stade svata dvanaest hiljada,
te gledaju konja u Bugara;
konja glede, a sami se čude:
„Bože mili, čuda velikoga!
Dobra konja, a loša junaka!
Još takoga ni viđeli nismo;
jedan bješe u zeta careva,
i sada je — u Vojinovića."
Gledale ga još tri šićarcije:
jedno jeste Đakovica Vuče,
a drugo je Nestopoljče Janko,
a treće je momče Prijepoljče;
gledali ga, pak su govorili:
„Dobra konja mladog Bugarina!
Baš ga ovđe u svatov'ma nema,
ta nema ga ni u cara našeg!
Hajde malo da izostanemo,
ne bi li ga kako izmamili.
Kad su bili do Klisure blizu,
izostaše do tri šićarcije,
pa govore Miloš-čobaninu:
„Čuješ more mlađano Bugarče,
hoćeš dati konja na razmjenu?
Daćemo ti konja još boljega,
i još prida stotinu dukata,
i suviše ralo i volove,
pak ti ori, te se ljebom rani.
Veli njima Miloš Vojinović:
„Prođ'te me se, do tri šićardžije!
Boljeg konja od ovog ne tražim,
ni ovoga umirit ne mogu;
što će mene stotina dukata ?
Na kantar ih mjeriti ne znadem,
a brojem ih brojiti ne um'jem;
što će mene ralo i volovi?
Mene nije ni otac orao,
pak je mene ljebom odranio.
Tad govore do tri šićardžije:
„Čuješ more, mlađano Bugarče,
ako ne daš konja na razmjenu,
mi ćemo ga nasilu oteti!
Al' govori Miloš Vojinović:
„Sila otme zemlju i gradove,
kamol' mene konja otet neće!
Volim dati konja na razmjenu,
jer ne mogu pješke putovati."
Pa ustavi svojega kulaša,
pružn ruku ispod međedine,
oni misle bakračliju skida,
al' on skida zlatna šestoperca,
te udara Đakovicu Vuka:
koliko ga lako udario,
tri puta se Vuče premetnuo.
Veli njemu Miloš Vojinović:
„Toliki ti rodili grozdovi
u pitomoj tvojoj Đakovici!"
Pobježe mu Nestopoljče Janko,
stiže njega Miloš na kulašu,
udari ga među pleći žive,
četiri se puta premetnuo:
„Drž' se dobro, Nestopoljče Janko!
Tolike ti jabuke rodile
u pitomu Nestopolju tvome!"
Bježi jadno momče Prijepoljče,
dostiže ga Miloš na kulašu,
te i njega kucnu šestopercem,
sedam se je puta premetnulo:
„Drž' se dobro, momče Prijepoljče,
pa kad dođeš Prijepolju tvome,
povali se među đevojkama
đe s' oteo konja od Bugara!"
Pa okrenu konja za svatovi.
Kad dođoše bijelu Leđanu,
razapeše po polju šatore.
Zob iziđe konjma carevijem,
nema ništa konju Miloševu.
Kad to viđe Miloš Vojinović,
uze torbu na lijevu ruku
od zobnice jedne te do druge,
dok je svoju punu napunio.
Pa on ode tražit mehandžiju:
„Mehandžija, daj da pijem vina!"
Mehandžija njemu odgovara:
„Id' odatle, crni Bugarine!
Da s' donio bugarsku kopanju,
ako bih ti i usuo vina;
za te nisu čaše pozlaćene!
Pogleda ga Miloš poprijeko,
udari ga rukom uz obraze:
koliko ga lako udario,
tri mu zuba u grlo sasuo.
Moli mu se mladi mehandžija:
„Ne udri me više, Bugarine!
Biće tebe vina izobila,
ako caru neće ni dostati."
Miloš više ne šće ni iskati,
već sam uze, pak se napi vina.
Dok se Miloš malo ponačini,
u tom svanu i ogranu sunce.
Al' povika sa grada Latinče:
„Oj čuješ li, srpski car-Stjepane,
eto dolje pod gradom Leđanom
izišo je kraljev zatočniče,
zove tebe na mejdan junački;
valja ići mejdan dijeliti,
ili nećeš odavde izići,
ni izvesti svata nijednoga,
akamoli Roksandu đevojku !
Kad to začu srpski car-Stjepane,
on telala pusti u svatove,
telal viče i tamo i amo:
„Nije l' majka rodila junaka
i u svate caru opremila,
da za cara na mejdan iziđe ?
Čestita bi njega učinio."
Al' se nitko naći ne mogaše.
Car s' udari rukom po koljenu:
„Jao mene do Boga miloga!
Sad da su mi dva sestrića moja,
dva sestrića, dva Vojinovića,
sad bi oni na mejdan izišli."
Istom care u besjedi bješe,
Miloš ide, a kulaša vodi
do pred šator srpskog car-Stjepana:
„Je l' slobodno, care gospodine,
da ja idem na mejdan u polje ?"
Veli njemu srpski car Stjepane:
Jest slobodno, mlađano Bugarče,
jest slobodno, al' nije prilike;
ako zgubiš mlada zatočnika,
čestita ću tebe učiniti."
Uzja Miloš pomamna kulaša,
pa okrenu od b'jela šatora
zametnuvši koplje naopako.
Govori mu srpski car Stjepane:
„Ne nos', sinko, koplje naopako,
već okreni koplje unapredak,
jer će ti se smijati Latini."
Veli njemu Miloš Vojinović:
„Čuvaj, care, ti gospodstva tvoga:
ako mene do nevolje bude,
ja ću lasno koplje okrenuti:
ako li mi ne bude nevolje,
doneti ga mogu i ovako."
Pa otide niz polje leđansko.
Gledale ga Latinke đevojke,
gledale ga, pak su govorile:
„Bo'že mili, čuda velikoga!
Kakva je to careva zamjena ?
Ta na njemu ni haljina nema!
Veseli se,kraljev zatočniče,
nemaš na što sablje izvaditi,
nit' je imaš o što krvaviti."
U to doba dođe do šatora,
đe zatočnik sjedi pod šatorom,
za koplje je svezao dorata.
Veli njemu Miloš Vojinović:
„Ustan' more, bijelo Latinče,
da junački mejdan dijelimo!"
Al' govori bijelo Latinče:
„Id' odatle, crni Bugarine!
Nemam o što sablje poganiti,
kad na tebe ni haljina nema."
Ražljuti se Miloš Vojinović:
„Ustan' more, bijelo Latinče!
Na tebe su pobolje haljine,
s tebe ću ih na sebe obući!
Tad Latinče na noge poskoči,
pak posjede pomamna dorata,
odmah ode poljem razigravat.
Miloš njemu stade na biljezi.
Baci koplje bijelo Latinče
na Miloša u prsi junačke;
Miloš drži zlatna šestoperca,
na njega je koplje dočekao,
prebio ga na tri polovine.
Veli njemu bijelo Latinče:
„Čekaj malo, crni Bugarine,
loše su mi koplje podmetnuli,
dok otidem da koplje prom'jenim."
Pak pobježe preko polja ravna.
Al' povika Miloš Vojinović:
„Stani malo, bijelo Latinče,
milo bi ti bilo pobjegnuti!"
Pak poćera po polju Latinče,
doćera ga do leđanskih vrata,
al' leđanska vrata zatvorena.
Pusti koplje Miloš Vojinović
te prikova bijelo Latinče,
prikova ga za leđanska vrata,
pak mu rusu odsiječe glavu,
kulašu je baci u zobnicu;
pa uvati njegova dorata,
odvede ga caru čestitome:
„Eto, care, zatočnika glave!
Car mu dade blago nebrojeno:
„Idi, sinko, te se napij vina;
čestita ću tebe učiniti!"
Tek što Miloš sjede piti vino,
al' povika sa grada Latinče:
„Eto, care, pod Leđanom gradom
na livadi tri konja viteza,
pod sedlima i pod ratovima,
i na njima tri plamena mača,
vrhovi im nebu okrenuti:
da preskočiš tri konja viteza!
Ako li ih preskočiti nećeš,
nećeš izić, ni izvest đevojke.
Opet viknu telal po svatov'ma:
„Nije l' majka rodila junaka
i u svate caru opremila,
da preskoči tri konja viteza
i na njima tri plamena mača ?
Taj se junak naći ne mogaše.
Al' eto ti mlada Bugarina
pred šatora srpskog car-Stjepana:
„Je l' slobodno care gospodine,
da preskočim tri konja viteza?" —
„Jest slobodno, moje drago d'jete! -
Nego skini bugar-kabanicu:
Bog ubio onoga terziju
koji tije toliku srezao
Govori mu Miloš Vojinović:
„Sjedi, care, pak pij rujno vino,
ne brini se mojom kabanicom;
ako bude srce u junaku,
kabanica neće ništa smesti:
kojoj ovci svoje runo smeta,
onđe nije ni ovce ni runa!"
Pa on ode u polje lađansko.
Kada dođe do dobrijeh konja,
on provodi svojega kulaša,
pa kulašu svome progovara:
„Čekaj mene u sedlo, kulašu!
A on prođe s one druge strane,
zaigra se preko polja ravna
i preskoči tri konja viteza
i na njima tri plamena mača,
ustavi se na svojem kulašu;
pa on uze tri konja viteza,
odvede ih srpskom car-Stjepanu.
Malo vreme zatim postojalo,
al' povika sa grada Latinče:
„Hajde sada, care Srbljanine,
pod najvišu kulu u Leđanu,
na kuli je koplje udareno,
na koplju je od zlata jabuka:
ti strijeljaj kroz prsten jabuku!
Miloš više ne šće ni čekati,
već on pita cara čestitoga:
„Je l' slobodno, care gospodine,
da strijeljam kroz prsten jabuku?"
„Jest slobodno, moj rođeni sinko!
Ode Miloš pod bijelu kulu,
zape str'jelu za zlatnu tetivu,
ustrijeli kroz prsten jabuku,
pak je uze u bijele ruke,
odnese je caru čestitome.
Lijepo ga care obdario.
Malo vreme zatim postajalo,
al' povika sa grada Latinče:
„Eto, care, pod bijelom kulom
izišla su dva kraljeva sina,
izveli su tri l'jepe đevojke,
tri đevojke, sve tri jednolike,
i na njima ruho jednoliko:
idi poznaj koje je Roksanda;
ako li se koje druge mašiš,
nećeš izić ni iznijet glave,
akamoli izvesti đevojke!"
Kad je care r'ječi razumio,
on doziva Todora vezira:
„Idi, slugo, te poznaj đevojku!"
Todor mu se pravo kunijaše;
„Nijesam je, care, ni viđeo,
jer su mi je po mraku izveli,
kada sam je ja prstenovao."
Car s' udarn rukom po koljenu:
„Jao mene do Boga miloga!
Nadmudrismo i nadjunačismo,
pak nam osta cura na sramotu!"
Kad to začu Miloš Vojinović,
on otide caru čestitome:
„Je l' slobodno, care gospodine,
da ja poznam Roksandu đevojku ?" -
„Jest slobodno moje drago d'jete,
al' je jadno u te pouzdanje:
kako ćeš ti poznati đevojku,
kadje nigda ni viđeo nisi?"
Al' govori Miloš Vojinović:
„Ne brini se, care gospodine!
Kad ja bijah u Šari planini
kod ovaca dvanaest hiljada,
za noć bude po trista janjaca;
ja sam svako po ovci poznavb:
Roksandu ću po braći poznati."
Veli njemu srpski car Stjepane:
„Idi, idi, moje drago d'jete!
Ako Bog da te poznaš Roksandu,
dapu tebe zemlju Skenderiju
u državu za života tvoga."
Ode Miloš niz polje široko.
Kada dođe đe stoje đevojke,
zbaci s glave bugarsku šubaru,
skide s leđa bugar-kabanicu
(zasija se skerlet i kadifa,
zasjaše se toke na prsima
i zlaćene kovče na nogama:
sinu Miloš u polju zelenu
kao jarko iza gore sunce!)
pak je prostre po zelenoj travi,
prosu po njoj burme i prstenje,
sitan biser i drago kamenje;
tad izvadi mača zelenoga,
pa govori trima đevojkama:
„Koja je tu Roksanda đevojka,
nek savije skute i rukave,
neka kupi burme i prstenje,
sitan biser i drago kamenje;
ako li se koja druga maši,
vjera moja tako mi pomogla,
osjeć' ću joj ruke do lakata!"
Kad to čuše tri l'jepe đevojke,
obje krajnje srednju pogledaše,
a Roksanda u zelenu travu;
savi skute i svil'ne rukave,
pak pokupi burme i prstenje,
sitan biser i drago kamenje;
a đevojke dvije pobjegoše
Ali Miloš uteć im ne dade,
veće obje uvati za ruke,
sve tri vodi pred cara Stjepana;
caru dade Roksandu đevojku,
i dade mu jednu uz Roksandu,
a treću je sebi ustavio.
Car Miloša među oči ljubi,
al' još ne zna tko je i otkud je.
Povikaše kićeni čauši:
„Spremajte se, kićeni svatovi,
vrijeme je dvoru putovati!"
Spremiše se kita i svatovi,
povedoše Roksandu đevojku,
Kad su bili malo iza grada,
al' govori Miloš Vojinović:
„Gospodine, srpski car-Stjepane,
ovđe ima u Leđanu gradu,
ima jedan Balačko vojvoda,
ja ga znadem, i on me poznaje;
kralj ga rani sedam godin' dana
da rašćera kićene svatove
i da otme Roksandu đevojku;
sad će njega za nama poslati.
Na Balačku jesu do tri glave:
iz jedne mu modar plamen bije,
a iz druge ladan vjetar duva;
kad dva vjetra iz glave iziđu,
Balačkaje lasno pogubiti;
već vi id'te, vodite đevojku,
ja ću ovđe čekati Balačka,
ne bi li ga kako ustavio."
Otidoše kićeni svatovi,
odvedoše lijepu đevojku;
osta Miloš u gori zelenoj
i sa njime tri stotine druga.
Kad odoše svati iz Leđana,
kralj doziva Balačka vojvodu:
„O Balačko, moja vjerna slugo,
možeš li se u se pouzdati
da rašćeraš careve svatove
i da otmeš Roksandu đevojku?"
Pita njega Balačko vojvoda:
„Gospodine, od Leđana kralju,
kakav bješe junak u svatov'ma,
što najveće otvori junaštvo?
Veli njemu leđanska kraljica:
„Slugo naša, Balačko vojvoda,
tu ne ima ni jednog junaka,
osim jednog crna Bugarina,
i to mlado, još golobradasto."
Al' govori Balačko vojvoda:
„Nije ono crni Bugarine,
već je ono Miloš Vojinović,
ni car Stjepan njega ne poznaje,
al' ja njega odavna poznajem."
Veli njemu leđanska kraljica:
„Idi, slugo, Balačko vojvoda,
te mi otmi puru od Srbalja,
a ja ću je tebe pokloniti."
Tad Balačko spremi bedeviju,
pa otrča drumom za svatovi
sa šest stotin' latinskih katana.
Kad su bili u gori zelenoj,
kulaš stoji na drumu široku,
a za njime Miloš Vojinović;
viknu njega Balačko vojvoda:
„O Milošu, zar se mene nadaš?"
Pa on pusti jedan plamen modar,
opali mu crnu međedinu;
a kad viđe da mu ne naudi,
onda pusti vjetra studenoga:
tri puta se kulaš premetnuo,
al' Milošu ništa ne dosadi;
viknu Miloš iz grla bijela:
„Eto tebe od šta se ne nadaš!
Pa on pusti zlatna šestoperca:
koliko ga lako udario,
iz bojna ga sedla izbacio;
pak poteže koplje ubojito,
pribode ga u zelenu travu,
pak mu sve tri odsiječe glave,
kulašu ih baci u zobnicu.
Tad učini juriš u katane
sa svojijeh tri stotine druga:
odsjekoše tri stotine glava,
pa odoše drumom za svatovi.
Kad stigoše cara i svatove,
pred njeg baci Balačkovu glavu;
car mu dade hiljadu dukata,
pa odoše bijelu Prizrenu,
Kad su bili kroz polje Kosovo,
Miloš hoće gradu Vučitrnu,
pa govori srpskom car-Stjepanu:
„Zbogom ostaj, moj mili ujače,
moj ujače, srpski car-Stjepane!"
Tade se je care osjetio
da je ono Miloš Vojinović,
pa govori svojemu nećaku:
„Ta ti li si, dijete Milošu!
Ta ti li si, moj mili nećače!
Blago majci koja te rodila,
i ujaku koji te imade!
Zašto mi se otprije ne kažeš,
nego sam te putem namučio
i konakom i gladi i žeđu ?"
Teško svuda svome bez svojega!

Van mreže Dijana:)

  • moderator
  • *****
  • poruke: 19.936
  • 3442 date prim. 2313
    • http://loneliness.blogger.ba/
« Odgovor #8 poslato: 11. april 2011, 16:06 »
Ženidba Dušanova



Ženidba Dušanova je srpska narodna epska pesma iz pretkosovskog ciklusa. Zabeležio ju je Vuk Karadžić od Tešana Podrugovića, obrađuje internacionalnu temu junačke ženidbe sa preprekama. Proučavanje ove pesme označilo je početak modernog proučavanja naše narodne poezije. Ženidba Dušanova se najčešće definiše kao tipična motivska pesma u kojoj se istorija utapa u epsku fabulu. Prisustvo fantastičnih motiva u ovoj pesmi poslužiće predstavnicima mitološke škole kao potvrda o mitološkom poreklu epa, a veliku pažnju privlači i njena čvrsta povezanost sa elementima svadbenog obreda.


Kao nezaobilazan deo biografije epskog junaka, ženidba zauzima značajno mesto u srpskom epskom folklornom fondu. Ubrajamo je u najstarije epske teme na jugoslovenskom području. U tradiciji, ženidba se smatra jednom od tri ključne tačke životnog kruga i uz nju se vezuju složeni obredi prelaza i inicijacije.

Sižejni obrazac pesama o junačkoj ženidbi sa preprekama

Junačka ženidba sa preprekama smeštena je u ambijent srednjeg veka. Uzimajući za osnovu običajni kodeks svadbenog obreda, narodni pevač će pred mladoženju i svadbenu povorku postaviti niz prepreka, za čije savlađivanje je potrebno junaštvo, veština, ili mudrost. Svadbenu povorku najčešće čini katalog najeminentnijih epskih junaka, a najznačajniju ulogu dobija mladoženja ili njegov zatočnik, koji rešava postavljene zadatke. Pesme o junačkoj ženidbi sa preprekama imaju utvrđenu šemu:

1. prosidba i prstenovanje
2. uslovi koje postavlja tazbina sa prikrivenom podvalom
3. otkrivanje podvale i prekršaj postavljenih uslova
4. svatovski pohod uz savlađivanje prepreka ili rešavanje postavljenih zadataka
5. srećan ishod.

Već u uvodnoj formuli, pevač će nagovestiti udaljenost tazbine, postavljajući na taj način osnov za kasniju aktuelizaciju opozicije svoje-tuđe. Opozicija blizu-daleko uvodi se na jakom mestu, na samom okviru teksta, čime pevač postavlja okvir radnje i određuje gledište koje će zastupati. Do prvog sukoba između dva roda dolazi već kod ugovaranja svadbe. Nevestin rod postavlja uslove, u čijoj pozadini je prikrivena podvala. Time se aktivira desna strana opozicije svoje-tuđe, što znači da mladoženjin rod mora reagovati kako bi se uspostavila ravnoteža. Svatovi reaguju kršeći postavljena ograničenja, čime se aktivira leva strana opozicije i formira se prvi konfliktni odnos. Opozicija svoje-tuđe nalazi se i u samoj osnovi svadbenog rituala – nevestin rod je „svoj na svojem“, dok su svatovi, odvojeni od svoje teritorije, „tuđi na tuđem“. U pesmi se ova opozicija proširuje, gradeći nove odnose: otvoren prostor na kome se nalaze svatovi (polje ispred grada) suprotstavlja se zatvorenom prostoru nevestinog doma, a slika svatovske povorke koja se nalazi ispred visokih i neprobojnih gradskih zidina realizuje opozicije grad-polje, kulturno-prirodno, civilizovano-divlje, visoko-nisko, gore-dole. Ovim opozicijama uspostavlja se neravnopravan odnos između dve suprotstavljene strane, a nevestin rod je u poziciji u kojoj može da postavlja uslove. Napuštanjem svoje teritorije, mladoženjin rod dolazi u podređen položaj i obavezan je da ispuni određene uslove kako bi bio prihvaćen na tuđem terenu. Na granici nevestinog roda počinje period iskušenja za mladoženju i proces njegove inicijacije. Prostor njenog doma je odbojan i tuđ, i mladoženja ili njegov predstavnik moraju upotrebiti znanje i veštinu kako bi zaslužili prolazak do devojke. Mladoženja roditeljsku kuću napušta privremeno, dok se nevesta zauvek oprašta sa svojom teritorijom i integriše se u novu zajednicu. Osim prepreka koje se postavljaju na granici nevestinog roda, u svadbenom obredu su postojale i prepreke koje su se postavljale pred svatove pri povratku mladoženjinom domu. Iako je ovaj element obreda vremenom gotovo iščezao iz prakse, epska pesma ga stavlja u prvi plan, a neretko se na ovom motivu formira i čitava pesma. To je dokaz o starini epike, ali i o tome koliko se epska pesma odvaja od originala.

Istorijsko i epsko u pesmi Ženidba Dušanova

U uvodnoj formuli pesme Ženidba Dušanova narodni pevač lokalizuje radnju i uvodi istorijsku ličnost zahvaljujući kojoj stvaramo sliku istorijskog ambijenta: „Kad se ženi srpski car Stjepane“ Epoha cara Dušana predstavlja početak istorije koja se zadržala u sećanju epske pesme. Iako se Ženidba Dušanova smatra tipičnom motivskom pesmom, primetna je njena zasnovanost na istorijskim činjenicama. I car Stjepan i njegov zatočnik Miloš Vojinović su istorijske ličnosti. Velikaška porodica Vojinovića vladala je zapadnim oblastima Dušanovog carstva, a sam Miloš se pominje kao potpisnik ugovora o ustupanju Stona i Pelješca 1333. godine. Međutim, kako je pesma o ženidbi cara Stjepana nastala mnogo posle Dušanovog vremena, postavlja se pitanje kako to da jedna gotovo nepoznata istorijska ličnost, kao što je Miloš Vojinović, postaje glavni akter ove pesme. To bi se moglo objasniti pretpostavkom da se o Milošu pevalo i pre toga, a da mu je funkcija carevog zatočnika pripisana mnogo kasnije. Milošev epski debi najlogičnije bi bilo povezati sa događajima oko ustupanja Stona i Pelješca, u kojima je on učestvovao kao zastupnik cara Dušana. Te najranije pesme su se verovatno u većoj meri oslanjale na istoriju, dok u pesmama koje su nam danas poznate prepoznajemo samo fragmente istorijskih zbivanja. Na granici između istorije i bajke, Ženidba Dušanova meša fantastične elemente sa fragmentima srednjovekovne istorije. Period vladavine cara Dušana obeležile su veze sa Vizantijom na istoku, ali i sa latinskim svetom na zapadu. Porodica Vojinovića bila je u stalnom kontaktu sa zapadom, a neretko je dolazilo i do previranja u zapadnim oblastima srpskog carstva. Interesantno je da istorija nigde ne navodi Miloševo ime kao ime jednog od braće Vojinovića, već se najčešće govori o Tomu, Vojislavu i Altomanu. Epika je, dakle, promenila ime ovog junaka, dodelivši mu pri tom titulu trećeg brata, dok su druga dva brata dobili tipska imena – Vukašin i Petrašin. Podvizi koje u pesmi Ženidba Dušanova čini treći brat, poslužiće, između ostalog, kao element koji ovu pesmu povezuje sa bajkom. Obe poznate pesme o Milošu – Ženidba Dušanova i Oklada (Miloš Vojinović i ban od Kotora) -potenciraju odnos Srbije sa zapadom, a Miloš postaje junak koji se sukobljava isključivo sa Latinima. Milošev odnos sa Latinima sadrži dosta istorijskog. U osnovi tog odnosa su prividno prijateljstvo i sporazumi, ali i prikriveno nepoverenje i želja za nadmetanjem. I istorija i pesma pamte Miloša kao zastupnika cara Dušana, bilo da je u pitanju zastupanje političkih interesa, ili funkcija zatočnika pri svadbenom obredu. Međutim, nedoslednost se javlja kada uporedimo istorijski i epski ishod Miloševih intervencija. Srpska strana je, nakon potpisivanja sporazuma sa Dubrovnikom, ostala u izvesnom smislu oštećena, dok se uspeh epskog Miloša ne dovodi u pitanje. Tu prepoznajemo kompenzacionu ulogu narodne poezije, koja teži da nadomesti ono što je istorija uskratila.

Elementi rituala i fantastični motivi u pesmi Ženidba Dušanova

Dolaskom svatova pred gradsku tvrđavu stvara se opozicija svoje-tuđe – careva svatovska povorka nalazi se na tuđem terenu i to u neravnopravnom položaju u odnosu na zidine latinskog grada. Prepreke koje kralj Mijailo postavlja pred mladoženju ne razlikuju se od standardnih prepreka karakterističnih za svadbeni obred. Nevestin rod stavlja mladoženju na iskušenje i on mora pokazati snagu, ali i lukavstvo, kako bi mu oslobodili put do devojke. Glasnik najpre poziva cara na megdan se bijelim Latinčetom. Tom prilikom uočavamo još jednu opoziciju koja sledi iz opozicije svoje-tuđe, a to je visoko-nisko. Za vreme boravka svatovske povorke na polju pred gradom, Latini će se caru obraćati sa tvrđave, naglašavajući na taj način svoju superiornost. Interesantno je da naša epika Latine predstavlja kao varalice i junak koji se suprotstavlja latinskom junaku mora pokazati izvesnu dozu lukavstva i veštine. Nakon što Miloš odnese pobedu na megdanu, pred njega se postavljaju novi zadaci: preskakanje tri konja na kojima su tri plamena mača i streljanje jabuke kroz prsten. Ove elemente prepoznajemo i u svadbenom obredu, a za njihovo savlađivanje potrebna je isključivo hrabrost i junaštvo. Međutim, četvrti zadatak koji se postavlja pred Miloša, zahteva drugačiju ulogu. Za suočavanje sa devojkom, on mora preuzeti ulogu medijatora, a samim tim se i odnos vladar-vitez, koji je do tog trenutka povezivao Dušana i Miloša pretvara u odnos mladoženja-dever. Miloš je prvi koji stupa u kontakt sa nevestom, i to na teritoriji njenog roda, što je, kao što je već poznato, uloga devera. Ime Dušanove neveste je tipsko ime za lepoticu u epskoj poeziji, ali podudarnost je moguće tražiti i sa legendom o Aleksandru Makedonskom. Ova legenda je živela u našem narodu u srednjem veku, i to baš za vreme Dušanove vladavine, te stoga nije neverovatno da je idealizacija srpskog vladara i njegovog carstva išla i u tom pravcu, odnosno da je Dušanova nevesta dobila ime po ženi Aleksandra Makedonskog.

Ženidba Dušanova poseduje jednu karakteristiku koja je neuobičajena za pesme ovog tipa, a to je pojava fantastičnih motiva. Čak i ako zanemarimo Miloševe podvige u tazbini, koji svakako sadrže notu fantastičnog, ne možemo a da ne zastanemo kod pojave troglavog Balačka, koji presreće svatovsku povorku i pokušava da otme nevestu. Nije ni malo neobično što se takva slika javlja upravo u gori, na mestu koje je u narodnim verovanjima postalo sinonim za opasno i demonsko. Gora je stanište vila i drugih fantastičnih bića, tamo se junak stavlja na brojna iskušenja, dešavaju se bratoubistva i drugi zločini, tamo vreba najveća opasnost od nečistih sila. Pojavu troglavog vojvode, međutim, možemo povezati i sa elementima svadbenog rituala. Svatovska povorka tokom svadbenog obreda nailazi na maskirane ljude koji im zatvaraju put do neveste. Maske, kao ostatak prastarog kulta, predstavljaju magijski obredni rekvizit koji daje određene moći. Maskirana osoba stiče obličje i snagu bića u koje se maskira i veruje se da tada može i da se suprotstavi tom biću. Na masku nailazimo i u pojavi Miloša Vojinovića, koji oblači raskošno ruho i bugar-kabanicu, a od vrste zadatka koji ispunjava zavisi da li će se predstaviti kao mlađano Bugarče ili kao plemić.

Lik Miloša Vojinovića

Lik Miloša Vojinovića je po mnogo čemu interesantan. Prva paralela, kada je ovaj lik u pitanju, može se napraviti sa bajkom – Miloš je treći, najmlađi brat, a samim tim i najveći junak. Drugu paralelu možemo tražiti u okviru opozicije plemić-čobanin. Miloš pripada velikaškoj porodici, on je carev sestrić, pa ipak ga nalazimo u planini među ovcama. Objašnjenje za ovakvu postavku možemo, pre svega, potražiti u liku čobanina u našoj tradiciji. Čobanima se pripisuju brojne magijske i ritualne funkcije, što je posebno uočljivo za vreme Božića, kada čobanin zaogrnut životinjskom kožom izvodi ritualne radnje za plodnost stoke. Njegovo stanište je planina, koja u tradiciji postaje ekvivalent „onom svetu“, a neretko mu se pripisuje i veza sa vilama i htonskim silama. Za sam svadbeni obred značajan je kao posrednik između dva sveta. Prema tome, Miloš kao čobanin dobija određene moći, odnosno, daje mu se mogućnost da savlada prepreke u tazbini i da se sukobljava sa fantastičnim bićima. Drugi deo opozicije, lik plemića, uvodi se zbog prirode Miloševog zadatka. On je kao medijator sposoban da se snađe na oba terena – i u gori, i u gradu – a samim tim i da neutralizuje opozicije zatvoreno-otvoreno, grad-polje i sl. Dvostruka priroda Miloša Vojinovića najuočljivija je u sceni njegovog opremanja, pre nego što će se priključiti carevim svatovima.

Izvor: Wikipedia

Van mreže Dijana:)

  • moderator
  • *****
  • poruke: 19.936
  • 3442 date prim. 2313
    • http://loneliness.blogger.ba/
« Odgovor #9 poslato: 11. april 2011, 16:07 »
Ženidba kralja Vukašina

Knjigu piše žura Vukašine
u bijelu Skadru na Bojani,
te je šalje na Hercegovinu
bijelome gradu Pirlitoru,
Pirlitoru prema Durmitoru,
Vidosavi, ljubi Momčilovoj;
tajno piše, a tajno joj šalje,
u knjizi joj ovako besjedi:
„Vidosava, Momčilova ljubo,
šta ćeš u tom ledu i snijegu ?
Kad pogledaš s grada iznad sebe,
ništa nemaš lijepo viđeti,
već bijelo brdo Durmitora,
okićeno ledom i snijegom
usred ljeta, kao usred zime;
kad pogledaš strmo ispod grada:
mutna teče Tara valovita,
ona valja drvlje i kamenje,
na njoj nema broda ni ćuprije,
a oko nje borje i mramorje;
već ti otruj vojvodu Momčila,
il' ga otruj, ili mi ga izdaj,
hodi k meni u primorje ravno
bijelome Skadru na Bojanu,
uzeću te za vjernu ljubovcu,
pa ćeš biti gospođa kraljica,
presti svilu na zlatno vreteno,
svilu presti, na svili sjediti,
a nositi divu i kadivu
i još ono sve žeženo zlato;
a kakav je Skadar na Bojani!
Kad pogledaš brdu iznad grada,
sve porasle smokve i masline
i još oni grozni vinogradi;
kad pogledaš strmo ispod grada,
al' uzrasla šenica bjelica,
a oko nje zelena livada,
kroz nju teče zelena Bojana,
po njoj pliva riba svakojaka,
kad gođ hoćeš, daje tazejedeš.
Dođe knjiga ljubi Momčilovoj;
knjigu gleda ljuba Momčilova,
onu gleda, drutu sitnu piše:
„Gospodine, kralju Vukašine,
nije lasno izdati Momčila,
ni izdati, niti otrovati:
u Momčila sestra Jevrosima,
gotovi mu to gospodsko jelo,
prije njega jelo ogleduje;
u Momčila devet mile braće
i dvanaest prvobratučeda,
oni njemu rujno vino služe,
prije njega svaku čašu piju;
Momčil' ima konja Jabučila,
Jabučila konja krilatoga;
kud gođ hoće, prelećeti može;
u Momčila sablja sa očima;
ne boji se nikoga do Boga.
Već me ču lg, kralju Vukašine,
ti podigni mlogu silnu vojsku,
izvedi je na Jezera ravna,
pak zasjedni u gori zelenoj;
u Momčila čudan nauk ima,
svako jutro u svetu neđelju
, rano rani u lov na Jezera,
s' sobom vodi devet mile braće
i dvanaest prvobratučeda
i četrest od grada levera;
kada bude uoči neđelje,
ja ću spalit krila Jabučilu,
britku ću mu sablju zatopiti,
zatopiti onom slanom krvlju,
da se ne da izvadit iz kora;
tako ćeš ti pogubit Momčila."
Kada kralju taka knjiga dođe,
te on viđe što mu knjiga kaže,
to je njemu vrlo milo bilo,
pa on diže mlogu silnu vojsku,
ode s vojskom na Hercegovinu,
izvede je na Jezera ravna,
pak zasjede u gori zelenoj.
Kad je bilo uoči neđelje,
Momčil' ode u svoju ložnicu,
pa on leže u meke dušeke.
Malo prođe, i ljuba mu dođe,
ali neće u meke dušeke,
već mu roni suze više glave.
A nju pita vojvoda Momčilo:
„Vidosava, moja vjerna ljubo,
kaka ti je golema nevolja
te mi roniš suze više glave?"
Al' govori mlada Vidosava:
„Gospodaru, Momčilo vojvoda,
meni nije nikake nevolje,
već sam čula jedno čudno čudo,
čula jesam, al' nisam viđela,
da ti imaš konja Jabučila,
Jabučila, konja krilatoga,
ja ne viđeh tvome konju krila,
te ne mogu mlada vjerovati;
već se bojim, hoćeš poginuti.
Mudar bješe vojvoda Momčilo,
mudar bješe, al' se prevario,
svojoj ljubi tako besjedio:
„Vidosava, vjerna moja ljubo,
za to ću te lasno utješiti,
ti ćeš lasno viđet čilu krila:
kada prvi zapjevaju p'jevci,
ti otidi u noae ahare,
tad će čile popuštiti krila,
tad mu možeš krila sagledati."
Pak on leže sanak boraviti.
Momčil' spava, ljuba mu ne spava,
veće sluša mlada u dušeku
kad će prvi p'jevci zapjevati.
A kad prvi p'jevci zapjevaše,
skoči mlada iz meka dušeka;
zapalila fenjer i svijeću,
pa uzima loja i katrana,
ode pravo u nove ahare.
Al' istina što Momčilo kaže:
Jabučilo krila popuštio,
popuštio krila do kopita.
Tade ona krila namazala,
namaza ih lojem i katranom,
pa svijećom krila zapalila,
te sapali krila Jabučilu;
što ne mogla vatrom sagoreti,
to pod kolan pritegnula tvrdo;
onda mlada ode u riznicu,
dovatila sablju Momčilovu,
te je slanom natopila krvlju,
pak se vrnu u meke dušeke.
Kad ujutru zora zab'jelila,
poranio vojvoda Momčilo,
pa govori ljubi Vidosavi:
„Vidosava, moja vjerna ljubo,
ja sam noćas čudan san usnio,
đe se povi jedan pramen magle
od proklete zemlje Vasojeve,
pak se savi oko Durmitora;
ja udarih kroz taj pramen magle
sa mojijeh devet mile braće
i s dvanaest prvobratučeda
i četrest od grada levera,
u magli se, ljubo, rastadosmo,
rastadosmo, pak se ne sastasmo,
neka Bog zna, dobra biti neće."
Veli njemu ljuba Vidosava:
„Ne boj mi se, mili gospodaru!
Dobar junak dobar san usnio;
san je laža, a Bog je istina."
Opremi se vojvoda Momčilo,
pa on siđe niz bnjelu kulu;
dočeka ga devet mile braće
i dvanaest prvobratučeda
i četrest od grada levera,
a ljuba mu izvede čilaša,
dobrijeh se konja dovatiše,
otidoše u lov na Jezera.
Kad su bili nadomak Jezera,
opteče ih ona silna vojska.
Kad Momčilo opazio vojsku,
on poteže sablju od bedrice,
al' se pusta ne da izvaditi,
kao da je za kore prirasla.
Onda reče vojvoda Momčilo:
,,Čujete li, moja braćo draga,
izdade me kuja Vidosava,
no dajte mi sablju ponajbolju!"
Hitro su ga braća poslušala,
dadoše mu sablju ponajbolju,
pa je Momčil' braći besjedio;
„Čujete li, moja braćo draga,
vi udrite vojsci po krajima,
ja ć' udarit vojsci po srijedi.
Mili Bože, čuda velikoga!
Da je kome pogledati bilo
kako s'ječe vojvoda Momčilo,
kako krči druma niz planinu;
više tlači konjic Jabučilo
neg' što Momčil' britkom
sabljom sj'eče;
al' ga loša sreća susretnula:
kad iziđe prema Pirlitoru,
susrete ga devet vranih konja,
a na njima brata ni jednoga!
To kad viđe vojvoda Momčilo,
u junaku srce prepuknulo,
od žalosti za braćom rođenom,
bijele mu malaksaše ruke,
te ne može više da siječe,
već udara konja Jabučila,
udara ga čizmom i mamuzom,
da poleti gradu Pirlitoru,
al' mu konjic polećet ne može;
kune njega vojvoda Momčilo:
„Jabučilo, izjeli te vuci!
Isšale smo odavde lećeli,
bez nevolje, tek od obijesti,
a danas mi polećeti nećeš!"
Al' mu konjic njiskom odgovara:
„Gospodaru, vojvoda Momčilo,
nit' me kuni niti me nagoni,
danas tebi polećet ne mogu;
Bog ubio tvoju Vidosavu!
Ona mi je sapalila krila;
što ne mogla vatrom sagoreti,
to pod kolan pritegnula tvrdo;
veće bježi kuda tebi drago!"
Kad to začu vojvoda Momčilo,
proli suze niz junačko lice,
pa odskoči od konja čilaša,
triput skoči, do grada doskoči,
ali gradu vrata zatvorena,
zatvorena i zamandaljena!
Kad se Momčil' viđe ia nevolji,
on dozivlje sestru Jevrosimu:
„Jevrosima, moja mila sejo,
pušti meni jednu krpu platna,
ne bih li ti u grad utekao."
Seja bratu kroz plač odgovara:
„A moj brate, vojvoda Momčilo,
kako ću ti puštit krpu platna,
kad je meni snaha Vidosava,
moja snaha, tvoja nevjernica,
savezala kose za direke?
Al' je sestra srca žalostiva,
žao joj je brata rođenoga,
ona ciknu, kako ljuta guja,
manu glavom i ostalom snagom,
iz glave je kose iščupala,
ostavila kose na direku,
pa dovati jednu krpu platna,
preturi je gradu niz bedene.
Momčil' vati onu krpu platna,
pa se penje gradu uz bedene,
gotov' bješe u grad uskočiti;
al' doleće ljuba nevjernica,
oštru sablju nosi u rukama,
pres'ječe mu platno više ruku,
Momčil' pade gradu niz bedene,
kraljeve ga dočekaše sluge
na mačeve i na koplja bojna,
na nadžake i na buzdovane;
a dopade kralju Vukašine,
udari ga onim bojnim kopljem,
udari ga posred srca živa,
al' govori vojvoda Momčilo:
„Amanet ti, Vukašine kralju:
ti ne uzmi moju Vidosavu,
Vidosavu, moju nevjernicu,
jer ć' i tvoju izgubiti glavu:
danas mene u tebe izdala,
a sjutra će tebe u drugoga;
već ti uzmi moju milu seju,
seju moju milu, Jevrosimu,
ona će ti svagda vjerna biti,
rodiće ti, ko i ja, junaka.
To govori vojvoda Momčilo,
to govori, a s dušom se bori,
to izusti, laku dušu pusti.
Kad pogibe Momčilo vojvoda,
a gradu se otvoriše vrata,
pak iziđe kuja Vidosava
te dočeka kralja Vukašina,
odvede ga na bijelu kulu,
posadi ga u stolove zlatne,
ugosti ga vinom i rakijom
i gospodskom svakom đakovijom,
pa otide u riznicu mlada,
iznese mu ruho Momčilovo,
Momčilovo ruho i oružje.
Al' da vidiš čuda velikoga!
Što Momčilu bilo do koljena,
Vukašinu po zemlji se vuče!
što Momčilu taman kalpak bio,
Vukašinu na ramena pada!
što Momčilu taman čizma bila,
tu Vukašin obje noge meće!
što Momčilu zlatan prsten bio,
tu Vukašin tri prsta zavlači!
što Momčilu taman sablja bila,
Vukašinu s' aršin zemljom vuče!
što Momčilu taman džeba bila,
kralj se pod njom ni dignut ne može!
Tad govori kralje Vukašine:
„Avaj meni, do Boga miloga!
Nuto kurve, mlade Vidosave!
Kad izdade ovakvog junaka,
koga danas u svijetu nema,
to li mene sjutra izdat neće!"
Pa poviknu svoje vjerne sluge,
uvatiše kuju Vidosavu,
svezaše je konjma za repove,
odbiše ih ispod Pirlitora,
te je konji živu rastrgoše.
Kralj pohara dvore Momčilove,
pa on uze sestru Momčilovu,
po imenu dilber-Jevrosimu,
odvede je Skadru na Bojanu,
i vjenča je sebi za ljubovcu.
S njom lijepi porod izrodio,
porodio Marka i Andriju,
a Marko se turi na ujaka,
na ujaka, vojvodu Momčila.