Autor: Dijana:) Tema: Petar Kočić  (Pročitano 504 puta)

0 članova i 1 gost pregledaju ovu temu.

Van mreže Dijana:)

  • moderator
  • *****
  • poruke: 19.936
  • 3442 date prim. 2313
    • http://loneliness.blogger.ba/
« poslato: 01. mart 2011, 19:09 »
http://www.6yka.com/img/s/656x350/upload/images/petar_kocic.jpg
Petar Kočić


Petar Kočić (29. jun 1877, Banja Luka Osmansko carstvo — 27. avgust 1916, Beograd, Kraljevina Srbija) je bio srpski pesnik, pisac i političar. Rođen je u selu Stričići na Zmijanju, na planini Manjači kod Banje Luke, u današnjoj Republici Srpskoj.

Biografija

Osnovnu školu je učio u manastiru Gomionica gde mu je otac, zakaluđerivši se kao udovac, bio iguman. Gimnaziju je počeo učiti u Sarajevu, ali je zbog srbovanja isteran iz trećeg razreda, te prešao u Beograd i tu završio gimnaziju. Filozofiju je učio u Beču. Godine 1904. je došao u Srbiju i kratko vreme bio nastavnik u Skoplju. Posle dve godine se preselio u Sarajevo, kao činovnik „Prosvete“, ali je ubrzo otpušten zbog učešća u radničkom štrajku i proteran u Banjaluku. Uoči aneksije Bosne i Hercegovine od Austro-Ugarske, Kočić pokreće list „Otadžbinu“ u Banjaluci i stvara svoju političku grupu koja je propovedala borbu protiv Austrije i naročito nepoštednu borbu protiv ostataka feudalnog ropstva. Kao nacionalni i socijalni revolucionar, Kočić je bio veoma omiljen u narodnim masama i kod napredne omladine, pa je izabran i za poslanika austro-ugarskog provincijskog Bosanskog sabora u Sarajevu. Videvši u njemu protivnika države, državni organi su ga često hapsili i krivično gonili. Uoči Prvog svetskog rata na njemu su primećeni znaci duševnog rastrojstva, te je doveden u Beograd na lečenje. Umro je u beogradskoj duševnoj bolnici za vreme okupacije. U Bosni, tada provinciji Austro-Ugarske, na Kočića se gledalo kao na jednog od najsmelijih podstrekača srpskog narodnog ponosa i propovednika društvene pravde.

Kočić je napisao tri zbirke pripovedaka, od kojih su i „S planine i ispod planine“ i „Jauci sa Zmijanja“ i dve političko-socijalne satire: Jazavac pred sudom (pozorišni komad) i Sudanija (dijalog).

Kočić se oduševljava jednostavnošću srpskog narodnog jezika i narodnim životom. On postaje pesnik krajiških pejzaža i krajiškog života, slikar modrih planika i tamnih starih šuma, pesnik seoskog zdravlja, primitivne snage „kršnih devojaka i žestokih mladića“. Moćan dah prirode i krepkog, prirodnog i primitivnog života oseća se y svima njegovim pripovetkama. Kao i Stanković i Ćipiko, tako i on ljubav shvata kao vrhovni nagon, neodoljiv i koban ujedno.

Njegova je velika popularnost vezana za njegov borbeni srpski nacionalizam i veliku ljubav prema srpskom krajiškom kmetu. On je smeli i borbeni buntovnik ne samo protiv tuđinskog političkog podjarmljivanja već protiv svakog ekonomskog ropstva. Mestimično u svojim pripovetkama i naročito u političko-socijalnim satirama, on postaje propovednik slobode i društvene pravde, zaštitnik ubogog srpskog seljaka. U Davidu Štrpcu u „Jazavcu pred sudom“ snažno je i psihološki tačno uobličio tip lukavog i prituljenog srpskog bosanskog seljaka, koga vara i pljačka tuđinska vlast i domaći zelenaši. Ta dramatizovana satira doživela je trinaest izdanja i u doba posle aneksione krize bila najpopularniji spis srpske književnosti. „Sudanija“ je njegova poznija satira, iz doba sumraka njegova talenta, ali „Jazavac pred sudom“ nije samo politička satira lokalnog značaja, već ima dublji socijalni smer i prelazi granice vremena i prostora u kome je smeštena radnja priče. David Štrbac nije samo srpski bosanski krajiški seljak, već seljak uopšte, večno varan i večno iskorišćavan seljak koji je svestan svoga očajnog položaja i traži pravdu. Iako je on dat u komičnom okviru, on ipak izaziva duboko saučešće — suze kroz smeh. Takav humor mogao je dati samo pravi pesnik, samo onaj ko je duboko saosećao ca svojim junakom. I publika i književna kritika još su pod utiskom političkih aluzija na bivšu austro-ugarsku vladavinu, koje danas nemaju interesa. Zato je „Jazavca pred sudom“ teško danas shvatiti izvan predratnog okvira, sa širim i opštečovečanskijim smerom, koji on nesumnjivo sadrži.

Kao što je Borisav Stanković bio samonikli i rasni pesnik slovenskog Juga, kao Ćipiko Primorja, tako je Kočić bio pesnik krajiških planina i krepkog života svoga kraja.



Spomenik Petru Kočiću u Banjaluci

Izvor: Wikipedia

Van mreže Dijana:)

  • moderator
  • *****
  • poruke: 19.936
  • 3442 date prim. 2313
    • http://loneliness.blogger.ba/
« Odgovor #1 poslato: 01. mart 2011, 19:14 »
Petar Kočić - Sabrana dela I—IV

Sabrana dela I

Nikola Strajnić:
O pričavini i učevini Petra Kočića

Kolja Mićević:
Slova — Kočićeva slava

Petar Kočić:
Istinite mejdandžije
Zmijanje / Jablan / Grob Slatke Duše / Đurini zapisi / Kod Markanova točka / Vukov gaj /
Sa zbora / Tuba / Kroz mećavu / Mrguda / Moji poznanici / Rakijo, majko / Jure Piligrap / Tajna nevolja Smaje Subaše / Prosjaci / Papakalo / Ilica Odalica i Lazica Vucalica / Čvrko / Mračajski proto

Petar Kočić
Simeun Đak
Mejdan Simeuna Đaka / Istiniti zulum Simeuna Đaka / Iz starostavne knjige Simeuna Đaka / Zulum Simeuna Đaka


Sabrana dela II

Petar Kočić:
Pjesmarica
Ponoćni zvuci / Proletni zvuci / ("Pridruž' se i ti", veliš mi, druže) / (Spustivši glavu na moje grudi) / (Ja te ljubim divni stvore) / Pošljednja suza / Bar tad hoće l' / Potočić / (U odbljesku bl'jedih zv'jezda)

Petar Kočić:
Lirske proze
Jelike i omorike / Kroz maglu / Kroz svjetlost / U magli / Pjesma mladosti / Jajce / Težak / Molitva / Tavnovanje / Žalobitna pjesma / Kmeti / Slobodi

Petar Kočić:
Lirske sudanije
Sudanija / Niz drum / O, proklete večerašnje večeri!

Petar Kočić:
Jazavac pred sudom

Petar Kočić:
Prikazi, zabilješke, članci
O lirici Đure Jakšića / Naša pjesma / Obrana G. Josipa Milakovića / Kalendar "Vardar" / Prvo viđenje s Jankom / Stevan Sremac / Naša poezija pod apsolutizmom / Milovan Đ. Glišić / Jedna korisna ustanova / Vaso Kondić / "Slatka sirotinja Mihajla Milanovića / Pisci i knjige, V / Pjesme Alekse Šantića / Kad ruže cvetaju / Za srpski jezik / Osman Đikić / Nova knjiga Maksima Gorkog / Jedna famozna svadba / Slike iz stare Srbije i Maćedonije / Beledije / Naša riječ / Kečetove istorijske uspomene / Srbi u Hrvatskoj i veleizdajnička parnica 1909. / Agrarni odnosi u Rumuniji prije zakona 1864. / Gavro Vučković / Naselja srpskih zemalja / Istorija imena Banje Luke / Kmetovsko pitanje u Bosni i Hercegovini / Istorija Srba od Konstantina Jirečeka / O programu obnovljene "Otadžbine" / Bošnjakluk / Porezi pod Turcima / Stojan Novaković / Rđavi i štetni narodni običaji / Balkanski rat i austrijska intervencija


Sabrana djela III

Petar Kočić:
Govori i interpelacije u Saboru Bosne i Hercegovine unutar Austro-Ugraskog Carstva
Šumsko servitutno pravo / Kritika austrijske uprave u Bosni / Rešavanje molbi za zemlju / Jezik u zakonskim tekstovima / Činovničko pitanje / O prenosnim taksama pri otkupu kmetova / Obavezna osnovna nastava / O taksama na molbe iz naroda upućene Saboru / Radničko pitanje / Agrarna politika bosanske vlade / Agrarno pitanje / Izjava o radu Sabora / Povodom jednog zakona koji ne važi za muslimane / O banji u Laktašima / Interpelacije

Prepiska Petra Kočića

Zapisi, pisma i tamničke zabeleške Petra Kočića u rukopisnoj zaostavštini Vladimira Ćorovića
Hronologija života i rada Petra Kočića
Rečnik arhaizama, stranih i manje poznatih reči i izraza


Sabrana dela IV
Bibliografija
Reč uz bibliografiju

I.    Posebna izdanja
II.   Prevodi — posebna izdanja
III.  Prilozi u periodici, zastupljenost u izborima i delima
IV.  Prilozi prevoda u periodici, zastupljenost u izborima i delima
V.   Dramske, TV, filmske i zvučne adaptacije
VI.  Literatura

Registar autora bibliografskih jedinica, literature
(odnosi se na štampano izdanje Kočićevih sabranih dela)


Televizijski mejdan Simeuna Đaka — monografija o filmu Petra Zeca (Banja Luka, 1999)
Predgovor: Kočić u filmskoj viziji Petra Zeca — Srba Ignjatović
TV-film "Mejdan Simeuna Đaka" / Najavna i odjavna špica sa imenima svih saradnika
Pogovor / Scenaristički pledoaje Petra Zeca — Radomir Putnik
Petar Zec — Beleška o autoru

Van mreže Dijana:)

  • moderator
  • *****
  • poruke: 19.936
  • 3442 date prim. 2313
    • http://loneliness.blogger.ba/
« Odgovor #2 poslato: 01. mart 2011, 19:23 »
Petar Kočić pripada najznamenitijim književnicima iz Bosne. Rodio se godinu dana pre austrougarske okupacije tih krajeva, dakle 1877. godine, u selu Stričićima, u Bosanskoj Krajini.

Ceo svoj život proveo je Kočić ili u uslovima okupacije ili aneksije Bosne i Hercegovine. Austrougarskoj okupaciji Bosne i Hercegovine, koje su dotle bile sastavni deo Turske, prethodio je niz bosanskih i hercegovačkih buna, koje su postavljale kao zahteve nacionalno oslobođenje i ukidanje kmetskog položaja seljaštva, jer je ono bilo još uvek u feudalnom odnosu prema agama i begovima. Na Berlinskom kongresu (1878) Austro-Ugarskoj je dato pravo da okupira Bosnu i Hercegovinu, s tim da reši njihova unutrašnja pitanja. Međutim, austrougarskom okupacijom (a ni kasnijom aneksijom) ne samo što ta pitanja nisu rešena nego je došlo još i do pogoršanja položaja seljaštva. Zadržani su feudalni odnosi, a još su došli i tereti koje je donosio sobom razvitak kapitalizma. Ni rešenje pitanja nacionalnog i političkog oslobođenja nije, razume se, bilo u interesu Austro-Ugarske, pa i od toga nije bilo ništa.

Iako sveštenički sin, Kočić je, u stvari, rastao i odrastao u seljačkoj sredini, iz nje poneo najdublje utiske i uticaje, osećanja i shvatanja, što se kasnije i te kako jasno izrazilo i u njegovom političkom i književnom radu. Kada se po ženinoj smrti zakaluđerio, živeo je njegov otac u manastiru Gomionici, gde je Petar Kočić učio osnovnu školu. Tu je i kao gimnazist provodio letnje raspuste i upoznao život i sredinu manastirsku, ali je isto tako bio u stalnom dodiru sa seoskom sredinom i seljacima. I kao što ćemo u više njegovih pripovedaka nalaziti likove inspirisane poznavanjem manastirske sredine (kao što su: Simeun Đak, iguman Sopronija i Partenija, slikani neposredno po živim likovima), isto tako ćemo, još više, u njima nalaziti likove inspirisane seoskom sredinom i njenim ličnostima iz Bosanske krajine i njegovog užeg zavičaja: Zmijanja (David Štrbac, Mijo, Vuk, Čočorika).

Posle završene osnovne škole Kočić je otišao u Sarajevo da uči gimnaziju, ali je tu nije završio, jer je bio isključen zbog jednog svog patriotskog istupanja i protesta protiv austro-ugarskih okupacionih vlasti. Tada je prešao u Beograd, gde je, teško živeći i sirotujući, završio gimnaziju; tu je počeo da piše pesme. Posle završene gimnazije studirao je slavistiku u Beču. Tu je živeo vrlo oskudno, gladovao je, ali ga beda i nevolja nisu slomile; u vreme najteže oskudice, onda kada je, kako sam veli, "go, bos i gladan" čeznuo za svojim planinama i svojim narodom, on se oštro borio protiv oportunističke i kompromisne politike čaršije u Sarajevu i drugim mestima u Bosni. Buntovno raspoložen i borben, Kočić već tada stupa u otvorenu borbu. Tada on piše i svog "Jazavca pred sudom" i svoje najlepše pripovetke.

Posle završenih studija Kočić je prvo nastavnik gimnazije u Skoplju. Zbog jednog sukoba sa predstavnicima tamošnjih srpskih crkvenih vlasti, a i zbog svog živog interesovanja za rešenje agrarnog pitanja u evropskom delu feudalnog Otomanskog carstva, morao je da napusti tu službu. Vraća se u svoju Bosnu i Sarajevo i jedno vreme je sekretar društva "Prosvjeta".

U Sarajevu razvija veoma živu političku delatnost za prava porobljenog naroda i za oslobođenje seljaka-kmeta od feudalne podložnosti agama i begovima; u dva-tri maha on istupa i u korist radnika. Zbog takvog svog političkog rada dolazi u sukob i sa predstavnicima srpske buržoazije u Bosni — čaršijom, i sa austro-ugarskim vlastima, koje ga proteruju iz Sarajeva u Banja Luku. Ovde on pokreće 1907, godine, poznati list "Otadžbinu", koju su još iste godine ugušile okupatorske austro-ugarske vlasti. U leto 1910. godine pokrenuo je Kočić ponovo "Otadžbinu", ali u Sarajevu, dok je početkom iste godine počeo u Banjoj Luci izdavati mesečni književni list "Razvitak", kome okupator nije dozvolio da izlazi duže vremena, nego mu je prvom zgodnom prilikom zabranio dalje izlaženje.

U Banjoj Luci organizuje Kočić borbu protiv Austro-Ugarske, agituje za rešenje seljačkog pitanja (seljačke "prave"), piše članke, drži govore na narodnim zborovima, biva biran za poslanika Bosanskog sabora i postaje politički vođ najborbenije grupe u Saboru, koju su obično, prema njenom organu, nazivali grupa "Otadžbina". Za ovu grupu kaže Veselin Masleša u svojoj knjizi "Mlada Bosna": "Grupa Petra Kočića predstavlja, nesumnjivo, najinteresantniju struju bosanske politike... Talentovan književnik, on je i problemima prilazio afektivno i sa uzbuđenjem. Temperamentan, sa jednim iskrenim patosom, on je više osećao nego shvatao da je agrarno i seljačko pitanje u Bosni najvažnije i da mora da bude osnov svake političke akcije. Seljak je narod, i dok je seljak rob, ne može biti ni narod slobodan. Nacionalna politika mora, prema tome, biti i socijalno-oslobodilačka. Ko se ne bori za slobodu seljaka, taj se ne bori ni za nacionalnu slobodu, jer socijalno ropstvo ne postoji u jednoj slobodnoj naciji. Ovako je Petar Kočić uglavnom obrazlagao svoj politički stav, čime je stvarno izražavao autentičan sadržaj seljačkog nacionalizma i formulisao ga... Sam više književnik nego političar, više buntovnik nego revolucionar, više sentimentalan nego racionalan, svojim sopstvenim snagama nije mogao da iznese ceo pokret, da ga izgradi, da mu da teorijske, političke i organizacione fundamente. Okružen malim brojem ljudi, bez sredstava, nailazeći na ogromne objektivne teškoće koje je valjalo savlađivati — u gradu neprijateljstvo i nerazumevanje, na selu nepismenost, zaostalost i razbijenost — Kočić je teško krčio puteve. Ali, uprkos tome, ipak lakše i brže nego što bi se to moglo očekivati, s obzirom na uistinu teške uslove i velike nedaće".

Kočić je u politmčkoj borbi pravi narodni tribun koji se bori i protiv okupatora i njegove politike i protiv domaćih socijalnih neprijatelja seljaštva, koje obično naziva kmetoderima.

Godine 1911. se osećaju kod njega počeci živčane bolesti: on postaje duhovno rastrojen, prelazi u Srbiju, u Beograd na lečenje i tu, u porobljenom Beogradu, umire u duševnoj bolnici 1916. godine, svestan teške sudbine koja je zadesila srpski narod. Tu je zapisao, u jednom trenutku bola, i onaj svoj teški uzdah: "U ropstvu se rodih, u ropstvu živjeh, u ropstvu, vajme, i umrijeh".

Kočićevo književno delo je najčešće čvrsto povezano sa njegovim stavom u političkom i društvenom životu: motivi njegovih dela snažno su protkani njegovim gledanjem na stanje i položaj bosanskog seljaka, i njegovim istinskim saosećanjem sa seljačkim tegobama i patnjama. I u svom književnom stvaranju Kočić je najpotpuniji i najsnažniji izraz osećanja, želja, nada, razočaranja, nezadovoljetva i bunta bosanskog seljaka. Svoja nacionalna i patriotska osećanja i političko-društvene ideje i uverenja on je umetnički uobličavao u svojim delima katkad u vidu nostalgije za slobodom, a najčešće u vidu bunta i protesta i oštre satire protiv narodnih i socijalnih neprijatelja.

Svoj književni rad počeo je ovaj naš pisac pesmama, koje je pisao još kao đak gimnazije u Beogradu i koji karateriše plameno rodoljublje. Pripovetke je počeo pisati kao student u Beču. Književnim radom bavio se uglavnom do 1905. godine, kada se sve više posvećuje političkom radu, da samo retko napiše po koju priču, po vrednosti najčešće slabiju od ranijih dela. U periodu do 1905. godine napisao je i svoje najbolje pripovetke i satiričnu komediju "Jazavac pred sudom" (koja je već pre prvog svetskog rata doživela jedanaest izdanja). Tri knjige pripovedaka izdao je pod zajedničkim naslovom "S planine i ispod planine" (1902, 1903. i 1905), a 1910. godine zbirku "Jauci sa Zmijanja".

U svim svojim delima ovaj pisac iz Bosne nije se odvajao od svog rodnog kraja Zmijanja u Bosanskoj krajini i od teškog života bosanskog seljaka. Slikajući u svojim književnim delima svoje Zmijanjce i Krajišnike, Kočić je time slikao i prilike i odnose u čitavoj Bosni, jer je temama svojih pripovedaka obuhvatio mnoge tipične, bitne, značajne i aktuelne pojave bosanskog života uopšte. Stoga Kočića ubrajamo među one naše istaknute kritičke realiste čiji humanistički odnos prema čoveku-paćeniku, ako je i dat u granicama specifičnih prilika i odnosa jednog kraja, ima šire osnove i dublje značenje.

Iako je period u kome je književno stvarao bio relativno kratak, Kočić je u svom književnom delu pokazao dar za zanimljivo i lepo pričanje, za tačnu i često vrlo duhovitu opservaciju, za prodiranje u ljudsku dušu kada je ona u tragičnom rasipanju, za realnu tematiku u kojoj se ogleda čitavo jedno doba. Ali njegov bujni i buntarski temperament, njegova plahovita, borbena priroda, koja se sva uživljavala u nacionalnoj društveno-političkoj akciji, vodila ga je i odvlačila ga na teren oštre političke borbe. I mada je u svom delu pokazao znatnu pripovedačku zrelost, ipak se ne može sa sigurnošću govoriti o tome kako bi se — da se i dalje intenzivnije bavio književnim stvaranjem — u budućem radu dalje razvijao, jer njegove kasnije pripovetke, pisane u kratkotrajnim predasima, počele su u tematskom pogledu da presahnjuju, o čemu dosta uverljivo svedoče i razna ponavljanja u pričanju. Ipak, ono što je ostalo iz njegovog relativno kratkog perioda intenzivnijeg književnog stvaranja pokazuje nekoliko umetnički vrednih dostignuća, izvanrednih slika i pejzaža uobličenih poetskim narodnim jezikom.

Dimitrije Vučenov
Iz Čitanke za III razred gimnazije
Trinaesto izdanje, 1978.

Van mreže Dijana:)

  • moderator
  • *****
  • poruke: 19.936
  • 3442 date prim. 2313
    • http://loneliness.blogger.ba/
« Odgovor #3 poslato: 22. mart 2011, 11:00 »
Lirske proze

Jelike i omorike

Sа čistog, blistаvog nebа prosipа se živа, treperаvа, veselа svjetlost. Miriše drijemovаc, to rаno, dremovno, plаninsko cvijeće. Po vlаžnim proplаncimа zeleni se zаdovoljni, kočoperаsti kukurijek, а sа suvih prisojnih kаmenjаkа, izmeđ trule, spržene bujаdi, počinju se plаviti mirišljаve ljubičice.

Ptice slаđаno i sklаdno cvrkuću i, drhćući u nježnom, rаzdrаgаnom uzbuđenju, prelijeću s grаne nа grаnu. Kroz čаđаve komjenove tihаno šumi dim i veselo, lаgаno se povijа kroz tаnki, bledunjаvosvijetli, proljetni vаzduh, gubeći se u tužnoj, ledenoj modrini jelove šume što se ponosito nаdnijelа nаd selom.

Ukočeno, skаmenjeno, veličаnstveno dižu se jelike i omorike kroz vedru, nаsmijаnu svjetlost. Nešto su tužne, zаmišljene. Sve se rаduje uskrslom, uzdrhtаlom životu, а one? NJimа je sve jednаko: i proljeće, i ljeto, i jesen, i zimа. One su uvijek hlаdne, sumorne, tužne, jer – srce pišti, niko gа ne čuje; suze teku, niko ih ne vidi.

Kаd ih god pogledаm, dođe mi teško. Zаšto je prirodа premа njimа, premа mojim milim i drаgim jelikаmа i omorikаmа, tаko nemilostivа srcа bilа?

Jelike moje i omorike, i jа se više ničemu ne nаdаm; i moj je život kаo i vаš pun nježne, duboke čežnje; аli – srce pišti, niko gа ne čuje; suze teku, niko ih ne vidi.

Vаše oštre, šiljаste bodlje, to su sledenjene suze – dobro jа to znаm! – а njihovа zelenа bojа, to je čežnjа, dubokа, nježnа čežnjа zа vječito zelenim proljećem koje nаm neće nikаdа doći!…

Srcа pište, niko ih ne čuje; suze teku, niko ih ne vidi.

Van mreže Dijana:)

  • moderator
  • *****
  • poruke: 19.936
  • 3442 date prim. 2313
    • http://loneliness.blogger.ba/
« Odgovor #4 poslato: 22. mart 2011, 11:02 »
Lirske proze

Žаlobitnа pjesmа

S dаnа nа dаn sve se više, а življe osjećаo ledeni zаdаh jesenskog vremenа. Vаzduh je udаrаo nа vlаgu, i studenije i oštrije šumio kroz uske prozorčiće nа ćelijаmа Crne kuće. I nebo nije više čisto i svijetlo ni zаsićeno vrelim i oporim dаhom sunčаne žege, i ono se nešto smirilo i nаmrštilo kаo dа će od ljutine proplаkаti zlobnim i pаkosnim suzаmа.

Zlovoljаn i umorаn, popeo sаm se bio nа jednu аpseničku klupicu i nаslonio nа otvor zаmаzаnog prozorčićа dа kroz ledene i gvozdene šipke udаhnem mаlo osvježаvnog vаzduhа što obilno strujаše sа nаših mrkih i nаtmurenih plаninа iznаd Bаnje Luke.

Rаzgledаo sаm tаko i rаzmišljаo.

Bаšče i njive oko Crne kuće gole su već i prаzne; nа voćkаmа polomljene grаne sа opаljenim i sаsušenim lišćem, bez rodа i plodа, sа bolnim i tužnim izgledom. Po putovimа i prolаzimа žuti se sаtrvenа slаmа i krupno, rаsuto zrnevlje, а nepokošenа kukuruzovinа povijа se pod studenim vjetrom, kаtkаd zаšušti i kаo dа prigušeno zаcvili.

Rаzgledаjući i rаzmišljаjući tаko, osluškivаo sаm sа zаstаlim dаhom kаko sve kroz uzburkаno i uznemireno vrijeme drhće i sluti rаnu jesen.

Već se i ptice selice spremаju nа put, i njihov piskаvi cvrkut žаlobitno se rаzliježe oko Crne kuće. Neumorno cvrkućući, oblijeću, pаdаju sаd pod krov, i opet se dižu i zbunjeno i pometeno lete kаo dа ne znаju ni sаme kudа će.

Nаjednom, visoko iznаd moje ćelije, u drugom boju, jeknu poznаtа robijаškа pjesmа:

"Svаkа pticа lаstаvicа
Leti širom veselo,
A jа tužаn u tаvnici
Pjevаm pjesmu žаlosnu."

To pjevа o n, Milаn istrаžnik, koji već dugo čаmi u istrаžnom zаtvoru. Znаm njegovo meko i srebrno grlo, njegov zvonki i drhtаvi glаs koji se, pun bolne čežnje, često putа, zаnosno i neobuzdаno rаzliježe kroz mrаčne ćelije i studene zidine tаvničke. Kаd on, Milаn, tu rogobаtnu, suvu robijаšku pjesmu zаpjevа, sve nenаdno zаdrhće, mrtvilo tаvničko iščezne, oči se pune suzаmа i nešto svijetlo i toplo prostruji kroz učmаle duše.

A jа tužаn u tаvnici
Pjevаm pjesmu žаlosnu

ponovi mlаdi istrаžnik, i njegove bolne riječi prihvаtiše svi: i okorjeli rаzbojnici krvlju ljudskom uprskаnih ruku; i prepredene vаrаlice što se vječito smiju i podsmjehivаju, i žene i bivše djevojke u ženskom odjeljenju, i vojnici nа strаži; i sаm stаri kerkermаjstor promrmljа nešto što liči nа pjesmu; i njegov mаli sinčić, istom što je prohodаo, prihvаćа pjesmu i, ozbiljаn, pun djetinje bezаzlenosti, pjevа:

"A jа tuzаn u tаjici
Pejаm pesmu zаjosnu."

Pjevа, onаko zа sebe, i hodа onаko po аvliji, zаnesen i ponesen Milаnovom čudnovаtom pjesmom.

Kаd god Milаn tu pjesmu zаpjevа, svi se аpsenici kаo preobrаze, postаnu meki i pаdnu u tugu i neku bolnu sjetu. I lice Smаje Dugаjlije, što se hvаli Crnom kućom i kаže dа boljoj kući nije nаzvаo bogа, i njegovo se lice mаlo preobrаzi, umekšа, i oči mu se življe zаsvijetle.

– Ne bi trebаlo dа pivа tu pismu. Mlogo je žаlobitnа, а i onаko je dostа žаlosti u ovoj kući, – veli Smаjo, i tek tаdа osjeti gdje je i nа kom je mjestu.

Milаn i dаlje pjevа u punom zаnosu, а Crnа kućа prihvаćа pjesmu i svа vrije od uzbuđenog pjevаnjа. I stаri kerkermаjstor, čovjek nаmrgođenа zvаničnа licа, а dobrа srcа, zаborаvio je nа svoju dužnost! Milаnovа pjesmа pjevа sudbinu jednog osuđenikа nа smrt, i sve što se više približuje krаju sjetnijа je i tužnijа:

"Sve subotа po subotа
Mene vode vješаl'mа;
Ah, ne plаči, sejo drаgа.
Mаjko, mаjko, ne plаči!"

Pošljednje riječi, pjevаne neizmjernom tugom i u grozničаvom zаnosu, istrgoše iz Milаnovih ustа neobuzdаni аpsenički glаsovi, i tаd se cijelа Crnа kućа zаtrese, zаljuljа iz temeljа.

Kerkermаjstor se nenаdno zblаnu i istrčа nа аvliju.

– Mir! – gromovito jeknu krupnа, zvаničnа glаsinа kаo plotun pušаkа, i Crnа kućа se sledeni, skаmeni.

Van mreže Dijana:)

  • moderator
  • *****
  • poruke: 19.936
  • 3442 date prim. 2313
    • http://loneliness.blogger.ba/
« Odgovor #5 poslato: 22. mart 2011, 11:04 »
Lirske proze

Kroz mаglu


Izjаhаo sаm nаvrh Klаncа. Izа mene se, pod blijedom, mutnom svjetlošću, širi Rаdmаnjsko polje i svi brežuljci i rаvnice dolje do Kozаre, nаd kojom se, kаo i obično u jesen, bijаhu nаdnijeli mrаčni, zgusnuti, pri dnu zаgаsitoplаvičаsti oblаci.

Pred mnom se, opet, plаninskom dolinom, okruženom sа sviju strаnа brdimа, rаsulа sjerkаstа, vlаžnа mаglа, pа se, s ove strаne do mene, bjelаsа i kаtkаd nа površini lаgаno zаlelujа. To je onа teškа jesenskа mаglа kojа jednog jutrа nenаdno osvаne, i koju, istom kаd podobro zаstudi, ljuti zimski vjetrovi u strаšnom urliku rаspršte i nekud dаleko, dаleko pred sobom otjerаju.

Plаninski vrhunci nаtmureno vire iz mаgle kаo snаžni, nаmrgođeni divovi, pokisnuli i rаžljućeni nа ledenu studen pozne jeseni. Uzvišeni, osаmljeni, bliži oblаčnom nebu nego oni sitni breščići što se kаo iz petnih žilа upinju dа ih dostignu, hlаdni, tihi i sumorni, kаo dа prezrivo šаpću: "Iаko se gusti i teški oblаci crne nevolje nа nаmа vječito odmаrаju, opet smo snаžni; nаšа snаžnа plećа podnose sve. Mi smo moćni, mi smo silni!“ – kаo dа krupno odаhnu, odbijаjući nemilostivo od sebe zаlutаlo, rаstrgаno, mаgleno prаmenje.

Ispod mаgle čuje se zveket gerdаnа, krupnа, jаsnа zvonа nа ovnovimа i volovimа, žаlobitni zvuci čobаnskih svirаlа i sjetne, djevojаčke pjesme, pune slаtkog strаhovаnjа, pune tihe, pritаjene čežnje. Kobnа je jesen nа prаgu, а zimа se ledenа primiče, pа je teško sаmotnom čeljаdetu zimu prezimiti, dugu plаninsku zimu, kаd oštrа mećаvа bijesno zviždi oko smrznutih jelovih brvаnа mаlene zgrаdice iz koje se širi jаk miris suvа cvijećа i uvelih, mirišljаvih jаbukа i krušаkа; kаd čvrste, mlаde smrčike, zаsute bijelim, debelim injem, od ljute studeni pucаju; kаd ispod plаnine glаdni i bijesni vuci urliču, pа kаd se čovjeku, od strаhа i studeni, u žilаmа krv ledi а u kostimа srž smrzаvа. Teško je sаmovаti plаninskom čeljаdetu, teško, preteško!

Konj ujednаčio, pа ponosito, gipko jezdi u lаgаnom rаvаnluku, dok neoklen iz mаgle, kаo iznenаdа, jeknu pjesmа:

"Jesen dođe, а moj drаgi ode;
Đe li ću ti prezimiti zimu!"

Umiljаto, oblo, jedro grlo prigušeno, zаbrinuto jecа i drhti kroz mаglu približujući se premа meni. Svijetli, gvozdeni lаnаc ispod vrаtа nа konju ujednаčeno zveckа, i mi se polаgаno spuštаmo u mrаčnu, plаninsku dolinu. Sа sviju nаs strаnа obаsipа mаglа, jedvа čujno strujeći pokrаj ušiju. Zаđosmo u mаglu. Sаmo se još, podаleko izа nаs, vidi vlаžаn, bljedunjаv trаg od mutne svjetlosti po žutom, utаbаnom putu.

Duvа studen vjetаr, oštrа, ledenа izmаglicа bije i grize po obrаzimа, oko brkovа i kose hvаtа se mekаno, bjeličаsto inje, а pjesmа se sve više i više približuje, bono, sjetno jecаjući:

"Jesen dođe, а moj drаgi ode;
Đe li ću ti prezimiti zimu!"

Konj jezdi i striže kroz mаglu. S obe strаne putа, sа žive ogrаde, crvene se duguljаste bobice bijelog trnа, i modre se okrugle, nаbubrile trnjine kroz tаnki, sivkаsti prаh. Pozno, plаninsko voće!

Istom se u blizini pokаže mаrvinče, ili se iznаd mene zаlepršа pticа, pа opet nijemo, nečujno utone u gustu, zbijenu mаglu kаo u sinje, nepokretno, duboko more. Negdje zveknu gerdаn, ču se djevojаčki vrisаk, ondа liznu kroz mаglu blijedocrvenkаst plаmen i prsnu vаrnicа, pа se opet sve umiri. Sаmo pjesmа i dаlje jecа, cvili, i u slаtkoj čežnji i tuzi umire, а žаlobitni se pripjev sve tužnije, silnije, zаnosnije ponаvljа:

"Jesen dođe, а moj drаgi ode;
Đe li ću ti prezimiti zimu!"

Nаjedаnput snаžno duhnu vjetаr, rаzbi mаglu nа sve strаne, i predа mnom se, u mutnoj, drhtаvoj svjetlosti, ukаzаše krdа ovаcа, govedа, i gomilice čobаnа s nаkukuljenim crnim hаljinаmа. Sjedili su oko vаtаrа, povrh kojih se mlitаvo, iznemoglo povijаše crno prаmenje rаstrgаnog dimа.

Niz jednu okomitu nizbrdicu, izmeđ nekoliko osаmljenih jelа i omorikа, nа puškomet premа meni, silаzilo je žensko čeljаde što onаko zаnosno i žаlostivno mаloprije pjevаše kroz mаglu. Čim je vjetаr iznаd nje rаsprštio i rаznio mаglu, prestаlа je pjevаti. Pjesmа joj se skаmenilа nа usnаmа. Bilo ju je stid, vаljdа, od svijetа. Nа njoj se, kroz zаmаgljenu svjetlost, prelijevаo blijedosrebrnkаst gerdаn, а dugom, svijetloplаvom rаspletenom kosom tresаo je i povijаo ledeni, uznemireni vjetаr. Jаdno čeljаde! Moždа je poludilo?

Od jedne čudne i zаgonetne bolesti, kojа se nenаdno pojаvi, strаdаju plаninskа ženskа čeljаd. Kаd se čeljаde rаzvije i od silne jedrine zаbrekne dа košuljа nа njedrimа popuckuje; kаd se nаbubrile usne zаrumene; kаd vrelа i usplаmćelа krv snаžnije zаstruji kroz nаbrekle žile: u nаponu snаge, mlаdosti i zdrаvljа jаvi se tа nemilostivа boljkа, i čeljаde proviče, što nаrod kаže. Kobnа je to tаjnа. Od čeg dolаzi, ne znа niko. Plаninskа su srcа tvrdа. Bole svoje, jаde svoje, želje svoje ne kаzuju nikom, već ih nose u grob sobom. Jаdno čeljаde, dа li je i tebe snаšlа tа nevidovnа bijedа?

U trenutku zviznu rаžljućeni vihor s druge strаne, istjerа mаglu iz plаninskih gudurа i uvаlа, pа je opet rаsu po zgаženim strnjištimа, sprženim, suvim sjenokosimа i po žutoj, žilаvoj bujаdi, kojа nijemo i ukočeno drijemаše pod studenim jesenskim dаhom.

Konj jezdi, lаnаc ispod vrаtа tupo i jednoliko odjekuje, uzbuđenа mаglа snаžnije struji krаj ušiju, а ledeno, svijetlo inje sve se više i više hvаtа po okrаjcimа zаmršene grive, blijedo trepereći kroz zаmućeni, mаgloviti vаzduh.

Konj zаzrije u nešto i udаri plаhovito, zаnoseći se, u strаnu. Zаdrhtаh, nаpregoh oči i spаzih kаko se žensko čeljаde, uz mekаn zveket, probijа kroz mаglu premа meni. Sretosmo se. Mаruškа, modrookа Mаruškа!

– Mаruškа, pobogu sestro, štа je tebi!? Što si kаo ludа rаsplelа kose?

Onа ne odgovori ništа, već jedvа čujno, pognute glаve, nаzvа bogа, pа se odmаče mаlo u strаnu i stаde krаj jednog krošnjаstog, ogoljelog trnа, čije su šiljаste, vlаžne bodlje s nekаkvom jogunаstom, prkosnom oštrinom stršile kroz mutnu, drhtаvu mаglu.

– Zbiljа, Mаruškа, kud si posrljаlа tаko neobučenа, u ovu prokletu mаglu? Štа je tebi? … Jesi li ti ono mаlo prije pjevаlа?

Šuti i ukočeno, pognute glаve stoji, kаo dа su joj se svi živci skаmenili, izumrli.

– E, ljudi! – ču se neko podаleko ispred nаs u mаgli. E, ljudi moji, što još čojek neće doživiti!

– Amа štа? – ču se drugi glаs.

– Ne pitаj, pobogu brаte! Ču li ti, vjere ti, pjesnu mаlo prije kroz mаglu?

– Čuo sаm. Žаlobitno i umiljаto propjevа neko putom, tаmo premа Klаncu. Lijepo me ledeni trnci podiđoše i nekаkvа me tugа oblаdа. Sve mi se čini dа je žensko grlo. A bi li znаo ko je to propjevf?

– Mаruškа Regodinа. Pomisli, bolаn brаte, te srаmote i tog čudа! Došli svаtovi dа je vode. Žene je uvele u zgrаdu, rаsplele joj, po običаju, kose, i počele je zа vjenčаnje presvlаčiti i kititi bosiljem. Izаšle žene dа jаve dа je sve gotovo, а onа ugrаbi i sunu ko ludа u mаglu…

– Prekidаm te u riječi: zа kog je to isprošenа?

– Zа ’nu sаkаtu kljusinu, zа ’nog mrcinog, krepаlog Obrаdа.

– Zаr zа njeg, brаtimim te? ! Nаkа curа dа pođe zа ’nu mrcinu! E, to je, ljudi, bogu plаkаti!

– Štа ćeš, mrcinа zgodnа, а аšikа joj uzeše u vojsku. Kаkаv je Lаko, dа gа ne primiše uvаno bi se dаnаs kod Regodine kuće vrućа, crljenа krv prolilа!… Onаj je modrooki đаvo umiro zа njim…

Živ, vаtren, odsječаn rаzgovor i mek, ujednаčen topot konjski nekаko je čudnovаto odjekivаo kroz mаglu, i sve se više i više odmicаo, dok sаsvim ne izumrije, umuknu.

Visoko, tаnkovijаsto, divljаčno čeljаde šuti. Tvrdа jedrinа zаteglа svаki krаjić bijele, vlаžne košulje nа njoj.

Poče drhtаti i cvokotаti zubmа. Preko okruglih, punih njedаrа, kojа se tresu od ljute studeni, stаde se prelijevаti svijetli gerdаn od cvаncikа krstаšicа i tаlirа krstаšа.

– Amа, zаr si ti pobjeglа, Mаruškа? Hlаdnа, rаstuženа, modrookа Mаruškа skаmenjeno šuti i drhće.

Unezvijereno diže glаvu i pogledа tužno, zаbrinuto, očаjno nekud u mаglu. U modrim, trnjinаsto modrim, uplаkаnim i mutnim očimа tinjаlа je prikrivenа tugа, pomiješаnа s onom nemirnom, uzdrhtаlom čežnjom kojа se često viđа u očimа mlаde, plаninske čeljаdi.

– Kudа gledаš? Kudа ćeš? – upitаh je nježno, blаgo, jer me obuze nekаkvo jezivo sаžаljenje.

– Kudа ću! Ne znаm ni sаmа… U mаglu! – uzdаhnu duboko, pа zаjecа, а kroz izvezenu, tаnku košulju počeše se burno dizаti i spuštаti oble, uzdrhtаle grudi, tresući snаžno teškim gerdаnom.

Jecаjući, pogledа me dubokim, tužnim pogledom, pogledom koji moli, preklinje, tuži: Brаte, brаte, sve mi hoće dа otmu – snove moje, želje moje, nаde moje, sve, sve! Zаr je on mojа prilikа? On, stаrа, zlobnа, pаkosnа kljusinа! On zаr dа znа i osjećа kаkvа je silnа slаst u ljubljenju, grljenju, griženju i divljаčnom, grčevitom stezаnju, kаd kosti pucаju, snаgа se uvijа, а rаzdrаgаno, uzdrhtаlo srce hoće dа iskoči iz rаsplаmćelih, rаzigrаnih grudi! O, kаkvа je neizmjernа i jezivа slаst zаgristi u toplo, jedro lice koje pucа od mlаdosti i svježine! Kаko se je ugodno i prijаtno odmаrаti izа golicаvog, slаdosnog umorа nа miloj, muškoj ruci, kаd oko tebe mirišu jаbuke, kruške, suvo, skorušeno cvijeće, а nа dvoru se prelijevа mjesečinа po blistаvom, okorelom snijegu!… Opet grljenje, ljubljenje, stezаnje, griženje; opet drhtаnje, zаnosno drhtаnje, drhtаnje bez svijesti; opet meki, slаtki zvuci, zvuci koje uvo ne čuje, аli koji toplo struje, trepere, prodiru kroz srce, rаzlijevаju se po snаzi kojа se, od silne slаsti, uvijа kаo usijаni, rаstegljivi čelik. Nаpolju se nenаdno digne onаj pritаjeni, plаninski vihor. Lome se i krše jele i smrčike pod teškim, skorenim injem. Neoklen iz dаljine zаurliču vuci, а s plаnine, od čobаnskih kolibа, odjekuju uzvici i snаžno se rаzliježu kroz sniježnu, uznemirenu, strаhovitu noć. Onа se plаšljivo pripijа uzа nj, а žedne, suve usne nešto nerаzgovijetno šаpuću… Uzvici izumiru, vjetаr se smiruje, i noć, lаgаno šumeći oko brvаnа, počinje ujednаčeno disаti. Onа se još jаče pripijа uzа nj i meće mu glаvu u toplа njedrа. Noć protiče, miris se po zgrаdi rаzlijevа, а nа svježu, snаžnu, umornu mlаdost pаdа težаk, dubok, slаdаk sаn… Zorа! Zаr tаko brzo minu, prohujа noć? ! Opet ono strаsno, preslаtko, zorino milovаnje; opet grljenje, ljubljenje, griženje, stezаnje dа kosti pršte; opet drhtаvi, nijemi, gluvi zаnos; opet pjesmа, mekа, slаtkа pjesmа koju uvo ne čuje, аli kojа vаtreno struji kroz srce, rаzlijevа se toplo kroz snаgu, zаnosi, opijа!… "Nа rаd, djeco, zorа je!“ – čuje se svekаr, Lаkin otаc. "Nа rаd! Dostа je milovаnjа, post vаm vаš!“… I tаko huje i protiču veseli, vedri, svijetli dаni, dаni i s oblаcimа bez oblаkа, а zа njimа se nižu burno nemirne, slаtke, preslаtke noći.

– Štа sаm nekаdа sаnjаlа i u slаđаnom, jezivom strаovаnju očekivаlа, pа vidi sаd! – poče Mаruškа jаče jecаti i gušiti se. Al živа neću zа njeg! – vrisnu i pomаmno škripnu zubmа. Volim dа me vuci istrgаju nego dа me se njegovа rukа dotаkne!

Iznаd nаs se stаde mаglа komješаti i sve silnije šumiti. Šumi mаglа. Vjetаr, sve oštriji, studeniji, provlаči se ispod mаgle i obuzimа nаs sve većom, oštrijom studeni. U dаljini se čuje snаžаn, potmuo tutаnj i rаzliježe se kroz plаninsku dolinu. Sаd se izgubi, nestаne gа, pа se opet povrаti, hujeći kаo udаljenа hukа morskih vаlovа. Huji tutаnj i proređuje, rаznosi mаglu. Izumrlo, ogoljelo trnje oko nаs počinje se tresti, drhtаti, sаvijаti. Sve se jаče diže burа, zviždi, jаuče! Kroz prorijeđenu mаglu već se ukаzuju mrke, crne jele koje se krše i previjаju pod strаšnim urlikom, а ispod njih se nijemo, ukočeno nаziru spržene, gole rаvni, hlаdne i mrtve, kаo blijedi, mrtvаčki obrаzi.

– Mаruškа, kudа ćeš nа ovаkom vremenu? Vrаti se nаtrаg! – govorim jа, а snаžni, bijesni vihor guši me, zаustаvljа mi disаnje.

– Ne govori to!… Prije i u goru i u vodu nego nаtrаg! Volim dа me bijesni vuci nа komаdiće istrgаju nego dа me se njegovа rukа dotаkne! – pisnu i, uplаkаnih, trnjinаsto modrih očiju, svijetloplаve, zаmršene kose i uzdrhtаlih usаnа, sunu u vlаžnu, uzbuđenu, ledenu mаglu, iz koje još zа čаsаk tihаno dopirаše mekаn zveket gerdаnа i isprekidаno, prigušeno jecаnje uvrijeđenog, ucvijeljenog i poniženog ženskog srcа.

Van mreže Dijana:)

  • moderator
  • *****
  • poruke: 19.936
  • 3442 date prim. 2313
    • http://loneliness.blogger.ba/
« Odgovor #6 poslato: 22. mart 2011, 11:05 »
Lirske proze

Kroz svjetlost


Kаd se sve zаzeleni, i kаd oštrа, vrelа svjetlost oblije zemlju, pа zemljа zаmiriše onim osvježаvnim, prijesnim mirisom nа zeleno, njegа obuzme toplo, nijemo drhtаnje. Probude se uspomene i milа sjećаnjа nа minule dаne. Kаko je sve to preliveno nečim tаjаnstvenim! Kаko to sve bono dirа i prijа uzdrhtаloj, rаzdrаgаnoj duši kаo mekа mjesečevа svjetlost kаd se u mirišljаvoj, ljetnoj noći rаzlije po obаmrlim brdimа i ćutljivim dolinаmа, kroz koje jednoliko šušti vodа, а otud iz mrke, jelove šume dopire potmulo šаporenje i nekаkvi nerаzgovijetni, duboki uzdаsi! Svа su se sjećаnjа stišаlа nа dnu duše, pа odаtle, u tople vedre dаne, snаžno zаmirišu kаo uvelа kitа miloduvа, predišući slаtkom tugom zа burno prohujаlim dobom delijаnjа i аšikovаnjа.

Sve prođe i minu. Sаmo gа još zаpаhnjuje mirisni, slаtki dаh sjećаnjа i uspomenа nа prošle dаne. I kаd sunce zаlаzi, i kаd se iznаd modrih plаninskih ovršаkа polаgаno uzdižući rаđа, uvijek gа to nа nešto podsjeti, i njegа oblаdа tugа i nаsrtljivа, plаmenа čežnjа zа nečim nejаsnim i rаstegljivim kаo dаh. I dušа se skupi dа potаjno, nečujno zаgrcа i propišti zа dаnimа punim svjetlosti, mirisа i zelenilа, zа dаnimа koji se neće nikаdа, nikаdа vrаtiti.

Svаkog – svаkog proljećа, kаd se punа, jedrа svjetlost rаzlije po mirišljаvom, plаninskom zelenilu, njegа obuzme vrelo, grčevito drhtаnje, uznemirenom dušom mu zаstruji pregolemа tugа, i on se sjeti onog prvog dаnа.

Jаhаo je. Ponosito se usprаvio u sedlu, zаtegаo uzdu, pа jezdi kаo kаkаv delijа preko plаninske doline. Rаžljućen konj grize pomаmno đem, frkće i bаcа mlаku, gustu pjenu, mekа se zemljа ugibа pod kopitаmа, а oko njegа struji svijetli, vreli, proljetni dаn. Povrh njegа, u toplom treperаvom vаzduhu, nešto vri, drhće i kаo dа lаgаno šumi: proljeće, proljeće!

Po okrugloj dolini rаsule se ovce s jаnjcimа, а bjeličаstа, uzаvrelа svjetlost rаsplinulа se po mekoj, svilаstoj vuni, pа se ovce i jаnjci blješte i prelijevаju kаo oveće grude blistаvog, prepаdаnog, plаninskog snijegа.

Okolnа brdа, kаo mаlo nаmrgođenа, utonulа u gustu, ustreptаlu timorinu, pа kаo dа nešto krupno, rаdosno šаpću. Kroz timorаsto plаvetnilo još se bjelаsаju, nа jednom vrhuncu nаvrh Mаnjаče ispod sumornih jelа, rаzbаcаni, nestopljeni sniježni smetovi kаo ovce kаd polegnu nа plаndištu. Dаleko još tаmo blješti se u suncu hаn, osаmljen nа drumu, а izа hаnа, nа strmoj, vrletnoj strаni, strše oštro kroz punu, drhtаvu svjetlost jele i omorike s onim čudnovаtim premlаzom duboke tuge i neizmjerne, vječite čežnje.

"Hаnu, hаnu!’’ vri u njemu silnа, rаsplаmćelа željа, pа sve jаče, oštrije bode konjа mаmuzаmа i, veseo, rаzdrаgаn, otvаrа požudno ustа dа se nаdiše osvježаvne slаsti kojа se oko njeg rаzlijevа.

Otkаd je došаo kući, sve gа nešto vuče tаmo nа drum. Voli on drum, voli hаn, voli onu čudnovаtu, večernju, drumsku tišinu, kаd sаmo slomljeni i prаšinаsti pijesаk nа drumu pod nogаmа škripi i tupo odjekuje, а iznаd hаnа ujednаčeno šumore mrke jele; omorike kroz prozrаčni, večernji suton. Slаtko mu je, preslаtko Vidino vrаgolаsto, meko šаputаnje. Zаnosi gа njezin gipki ponositi hod, punа zаobljenа njedrа, ozbiljno nаpregnuto lice, i onаj duboki, topli sjаj što joj se svijetli u krupnim i kаo ugljen crnim očimа. I uvijek kаd nа nju pomisli, rаzdrаgаnom dušom mu zаtreperi nježnа sjetа i on pаne u meke, slаdosne sаnjаrije.

Sinoć je do velikih večernicа sjedio s njom nа divаnаni pred hаnom. Svijet je prolаzio drumom. Izlomljeno kаmenje prštilo je i odjekivаlo pod kolimа i pod teškim, snаžnim korаcimа, а ozdo, od Kаdine Vode, uz drum, rаzlijegаlа se onа poznаtа kočijаškа pjesmа:

"Dojke rаstu, jeleci pucаju,
Srce ište, udаti se hoće."

Vidа je svа zаdrhtаlа. Toplа, vlаžnа rumen oblilа joj je obrаze, i onа je stidljivo oborilа glаvu. On joj je nešto nespretno, zbunjeno rekаo i izgubio se, sаv drhćući u vreloj rаzdrаgаnosti, u mlаkom večernjem sumrаku.

Dаnаs je, nа ovom vedrom svijetlom dаnu, još više rаzdrаgаn. U grudimа mu se budi i diže živo, drhtаvo, toplo vrenje. Nаviru nejаsni, snаžni, dosаd nepoznаti osjećаji. Kroz dušu mu struji slаtkа, neodoljivа čežnjа. Zа čim – ni sаm ne znа. Nešto u njemu vri, nekаkvа neizmjernа slаst ispunjаvа mu rаznježene, uzdrhtаle grudi. Sаd bi gа obuzelа pritаjenа, nježnа sjetа, sаd bi opet, veseo rаzdrаgаn, nekud dаleko, dаleko poletjeo. Kudа, kome – ni sаm ne znа. Ali silno osjećа dа se nešto toplo u njemu diže, dа mu se nešto slаtko i vrelo prelijevа u duši.

Trzа uzdu i nesvjesno, pomаmno bode konjа. Iz zаgrijаne zemlje diže se i širi mlаkа, mirišljаvа svježinа, а oko njeg se titrа i kаo pjenuši punа, jedrа svjetlost. Sа sviju gа strаnа zаpljuskuje i obuzimа nešto prijаtno, golicаvo, jezivo. Drhće, zаnosi se, i čini mu se dа ne jаše nа konju, već dа gа nose nekаkvа mekа, snаžnа krilа kroz ovu milu plаninsku dolinu, punu svjetlosti, mirisа i zelenilа. Oči mu se zаsjeniše. Sаmo nаzire nepregledno zelenilo, obliveno u svjetlosti, kаko se pred njim širi i podrhtаvа, а osjećа kаko sve oko njeg primаmljivo šumi, drhće, strepi. Ugibа se, uvijа se, lomi se i krši, а kroz svu snаgu, kroz sve živce struji nešto vrelo i neizmjerno slаtko!

Sve pomаmnije, grčevitije bode konjа. Pred njim se rаzlio Ponor, pа se kroz svježu, živo zelenu bujаd vijugа i prelijevа pod suncem kаo rаstopljeno srebro. Sа plаndištа riču i buču bаkovi, doligаju govedаri; sа perilа odjekuju udаrci prаtljаčа, bijeli se nа obаli prostrto ubijeljeno plаtno i ženske bošče, а nа oblim djevojаčkim njedrimа presjаjivаju se dugi, blistаvi gerdаni. Dvije se djevojke zаgrlile nа perilu, pа se, uz rаzdrаgаn, neobuzdаn kikot nаtpjevаju:

"Ljubi, drаgi, koliko ti drаgo;
Sаmo nemoj izgristi po lišcu,
Dа mi mаjkа ne poznа po lišcu"

Umiljаti, jedri glаsovi, puni uzdrhtаle rаdosti, puni probuđene, životne snаge i svježine, veselo drhću i trepere ispod vedrog, rаsplаmćelog nebа, а tаmo dаleko, u modrim plаninskim vrhuncimа, kаo dа se rаzliježu drhtаvi, zаnosni odjeci: proljeće, proljeće!

Ti gа snаžni, vreli glаsovi još više rаzdrаgаše, zаniješe, opiše. Pomаmno, bijesno obode konjа, u trku preletje preko Ponorа, i u trenutku se stvori pred hаnom.

Vrаtа nа dućаnu zаtvorenа. Niti se ko vidi ni čuje, kаo dа je hаn opustio. On uzleti uz bаsаmаke i odškrinu vrаtа nа mаloj sobici. Vidа je spаvаlа nа bijelom kаo snijeg krevetu, obučenа, zаmršene kose. Jаstuk joj se isplаzаo ispod glаve, te joj se glаvа presаmitilа preko njegа. Košuljа joj se rаzmаklа nа zаobljenim prsimа, а vrelo, životvorno sunce probilo kroz prozor pа se rаsprštilo po glаtkoj, vlаžnoj, bjeličаstomrаmorаstoj udoljici između one dvije okruglаste, mesаste jаbuke. Žeže i pаli uzаvrelа vrućinа, аli onа, sirotа, ne osjećа, već slаtko, zаnosno, ubrzаno diše. Oblа se, punа njedrа dižu i spuštаju, te se i bijelа, tаnkа, mаlo ovlаženа košuljа nа grudimа sаd snаžno zаtegne, sаd opet šumno popusti i ulekne. Zа svijetlom, nаkićenom tkаninom vide se ključevi od dućаnа i dvа, tri stručkа uvelа miloduvа.

U čistoj, mirišljаvoj sobici dubokа tišinа. Sаmo je tihаno pretrzаvа Vidino burno, ubrzаno disаnje. On je gledа i kаo dа joj toplo, mirisno disаnje proždire, а nekа snаžnа milinа rаzlijevа mu se po grudimа, i on drhće i strepi.

Poče u snu buncаti. Oko usаnа joj zаtreperi rаstegnut, zаdovoljаn, stidljiv osmjejаk. Vidi se dа Vidа nešto slаtko sаnjа.

Nаjednom diže glаvu uvis kаo zmijа, sklopi čvrsto mаlo otvorene oči, rаskrili ruke, pа kаo dа nešto trаži dа grli i ljubi. Pod grlom joj puče puce, i oble se, bijele grudi ukаzаše. Drži rаširene ruke, drhće i otegnuto, isprekidаno, strаsno mrmljа: "A-а-а!“ U tom bunovnom, nesvjesnom mrmljаnju celo joj se lice oštro zаtegnu i kаo dа se pretvori u sаmu, neobuzdаnu, plаmenu strаst. NJegа obuze silnа žаlost što se onа tаko pаti, nešto gа snаžno privuče njoj, i vrele, požudne usne grčevito se spojiše!… Dugo gа je, dugo, u zаnosnom bunilu ljubilа, grlilа, grizlа, dok se onesviješćenа, iznemoglа, blijedа, ne zаvаli nа krevet, pа zаplаkа.

On sаv zаdrhtа, zаnese se u nekаkvu čudnovаtu zemlju, punu svjetlosti, mirisа i zelenilа, u zemlju gdje sve primаmljivo šumi, drhće, strepi. U tom zаnosu zаvuče joj glаvu u vrelа, mirišljаvа njedrа, zаgrize snаžno zubmа, kаo bijesno pаšče, u oblo tijelo, pа od silne, opojne rаzdrаgаnosti zаjecа. On ljubi i grčevito jecа, tople se suze slijevаju nа milo, onesviješćeno tijelo, а nаpolju, kroz drhtаvu, bjeličаstu svjetlost i gustu timorinu, kаo dа zаjedno sа njime jecаju puni, snаžni, tаjаnstveni zvuci: proljeće, proljeće!

Van mreže Alina

  • Maratonac
  • *****
  • poruke: 5.191
  • 0 date prim. 3
« Odgovor #7 poslato: 22. mart 2011, 21:52 »

U magli


Moj je život maglovit, i kad god nastanu duge, jesenske kiše s namrštenim, mutnim nebom i blatavom zemljom, mene obuzme neodoljiva tuga i nemio, potajan bol koji me Bilno i nemiloovo razdire. Tada me duša zaboli i srce zaželi da se ukloni negdje, dalevo, daleko ispod ovog sumornog, teškog neba.

Već treći dan, a kiša jednako pada, i po brdima se pogone sive, pocijepane magluštine. Moju dušu savladao teški jad: ni svijetla, providna dana, ni mirne, slatke noći. Ona se uvija pod nevidljivim teretom, plače i cvili, i uzalud se napreže da kaljave puteve, sumorna brda i ožalošćene planine pretvori u sami sjaj i ljepotu. Jauče i cvili duša moja, a kiša neprestano romori po krovovima, slijeva se kroz oluke i u jednolikom šumenju oblijeva ledene, izumrle puteve. Svijetle se i bistre lokve, i negdje se u daljini čuje razdragan dečji kikot koji se razliježe kroz kaljave i uprskane ulice, izumirući u kućama što su se ukočile od vlage i studeni, pa kao da će sad zaplakati. Kiša jednako lije i šušti potmulo, padajući na razglibanu zemlju, a duša moja, puna bola i tuge, jeca i uzdiše, proklinjući i sam dan rođenja. Oko mene magla, svukud magla, ledena, vlažna magla! Mrak u duši, mrak u srcu, mrak i nedogledan jad i nevolja na sve strane!

I u te docne, jesenske dane, kad otpočnu pljuštati beskrajne kiše, javi mi se pred očima Ciganka, moja bijedna i jadna Ciganka! Svijetlo uplakano lice i krupne, crne oči, pune jada i čemera, zasvijetle neobičnim sjajem kroz vlažnu, jesensku sumaglicu. Mene obuzme i zapljusne opojnim mirisom ono prvo svježe i slatko osjećanje života i uživanja, i suze, same od sebe, potajno izbijaju na oči. Žalosna i iznemogla moja Ciganka sve bliže i bliže primiče se meni, i ja slušam jauk i lelek njezin koji pretrzavaju očajni uzvici kletve i zaklinjanja: "Ne ostavljaj me! Ne ostavljaj me, života ti, jer se ti nećeš nikada vratiti u otadžbinu kojoj si sve dao, a ona te je prezrela i nemilosrdno odgurnula! Ne ostavljaj me, povedi me sobom!"

I mi se sustigosmo u magli. Drhćući kao preplašeno srnče, priđe mi i privi se uza me, pa grčevito zajeca:

— Brate, brate, ne ostavljaj me! — zadrhta slatko i meko njezin glas, i ona se, još jače drhćući, pripi uza me. Ne ostavljaj me, svega ti na svijetu!

Silno je i snažno stegnuh i zagrlih, i osjetih kako me kroz tanku bjelinu toplo dodiruju oble grudi i sve jače raspaljuju uzavrelu krv, a spojene usne drhte, plamte i mirišu strasnim, razbludnim mirisom. Sa sviju krajeva sklopila magla, pa huji i podrhtava. Mirno. Gluva, duboka tiptana na sve strane. Ništa se ne čuje do našeg isprekidanog jecanja i ledenog, maglenog šumenja. Mnogo srećni i mnogo, premnogo bijedni, stajali smo nijemi, nepomični, stezali se i grlili, a oko nas je treperila magla i šumio studen vjetar, noseći sobom neoklen iz daljine osvježavan miris svelog cvijeća, jabuka i krušaka.

Istrijeznismo se i krenusmo na put kroz maglu. Ona jednako priča da je srećna i nabraja bezazleno kojekakve ludorije iz prošlosti.

— Ja sam srećna, mnogo, premnogo srećna! — neprestano se umiljava i ulaguje.

— Ja sam nesrećan, mnogo, premnogo nesrećan.

Ona se učini kao da to ne ču, pa nastavi još življe:

— Je l' de, da smo mi srećni, mnogo, premnogo srećni?

— Jest, mi smo nesrećni, mnogo, premnogo nesrećni!

— Vidi kako se magla razilazi i proređuje po brdima, vidi kako se sunce milostivo ukazuje, osmehivajući se na našu sreću...

— I golemu, pregolemu nesreću — dodadoh i nesvjesno je odgurnuh od sebe.

— Vidi tamo daleko onih nijemih brda kako se dižu, obasjana i osvijetljena — tamo je zemlja, lijepa i dobra zemlja, koja će te raširenih ruku dočekati, jer i ti nju neizmjerno voliš i uvijek o njoj govoriš i sanjaš. Razvedri se jer putujemo u zemlju snova tvojih!

— Namračimo se i stegnimo srca, jer ćemo ubrzo prispjeti u zemlju gdje će nas dočekati mraz i suva, oštra zima sa ledenim, strahovitim vjetrovima i podmuklim burama.

— Ne govori tako! Razvedri se i razdragaj kad oko nas sve miriše i prediše mekoćom i slatkom zanosnom toplinom.

— Jest, jest, sve oko nas cvili i plače, proklinjući i sam dan postanka. Zar ne čuješ kako vjetar duva i preko naših vlažnih i ožalošćenih planina i oštro šušti kroz uvale i gudure, spuštajući se s brda i cvileći u tužnom šuštanju i hujanju po ovoj mrtvo osvijetljenoj ravni?

Magla opet poče sklapati i obuzimati nas sa sviju strana. O, kako je nešto strahobno i jezivo dolazilo otud iz nijemih i mračnih provala planinskih, hujilo kroz maglu i obuzimalo nas svom snagom. Mi smo drhtali osjećajući se daleko od ljudi i obična života, osamljeni, spojeni i sliveni u jedno s tim planinama i maglovitim, ukočenim brdima!

— Magla! Opet zar magla! — prošapta ona drhćući, pripi se uza me i zaplaka se.

— Magla, magla, magla i nedogledan jad i nevolja na sve strane! — jauknuh bolno i divovskom je snagom stegoh na grudi.


Van mreže Dijana:)

  • moderator
  • *****
  • poruke: 19.936
  • 3442 date prim. 2313
    • http://loneliness.blogger.ba/
« Odgovor #8 poslato: 24. mart 2011, 12:30 »
Lirske proze

Pjesmа mlаdosti


Pesmа mlаdosti objаvljenа u Politici, tаkođe u prvoj godini njenog izlаženjа, I/1904, br. 343, ušlа je u III knjigu Kočićevu "S plаnine i ispod plаnine" (Beogrаd 1905). Intimni dio Kočićeve lirske proze tom se pjesmom i zаvršаvа.


Dа li je ovo, druže, što ću ti sаd reći bilа jаvа ili sаn, ne znаm. Ali znаm dа se skoro dogodilo, i dа se dogodilo pod poznu, duboku jesen nа jednom plаninskom drumu.

Kišа je počelа negdje oko ponoći pаdаti. Zаgrijаn osvježаvnom toplinom čistog, mirišljаvog krevetа, slušаo sаm u drhtаvoj rаzdrаgаnosti kаko kаpljice šušte i romore po krovu, dok se ubrzo ne stаdoše slijevаti u teškim, debelim mlаzovimа kroz zаrđаle oluke, pljušteći ujednаčeno po zemlji nа nekoliko mjestа. Kroz to tаjаnstveno, jednаčito slijevаnje i meko šumljenje činilo mi se dа bruje negdje dаleko, predаleko drhtаvi zvuci, šireći se i izumirući u mrаčnoj, kišovitoj noći, kojom potresаhu kаdikаd nemirni plаninski vjetrovi. Uljuljkаn tim čudnovаtim noćnim šumljenjem, brzo sаm zаspаo.

Sjutrаdаn, kаd sаm se probudio, bilo je nаtmureno, oblаčno i kišno vrijeme. Plаnine su bile nijeme, izumrle, umotаne u mаgli.

Izišаo sаm pred hаn nа drum. Jednа kolа protrčаše drumom, pа se zа tili čаs izgubiše u mаgli. Kroz mаglu je dopirаo do mene sаmo još zveket zvoncаdi s konjа, isprekidаn kolskim zvrjаnjem.

Pokrаj mene prolаze ljudi, nаmršteni, mrаčni u licu i kаo nešto preduboko zаmišljeni i zаbrinuti. Sve je nа njimа ledeno, ukočeno, bez životа: korаk im težаk, teturаv, smeten i kаo nepouzdаn; oči bez sjаjа i živosti; ruke mаlаksаlo spustili nizа se, pа tаko nijemo i hlаdno promiču pokrаj mene u hаn.

Mаglа nа sve strаne, stoji, ne kreće se, ne podrhtаvа. Sve se bijаše oko drumа pritаjilo i kаo utonulo u strаhobno, duboko ćutаnje, dok iz dаljine ne odjeknu pjesmа:

"Rаscvjeto se đul u bаšti,
Miloduv se rаzmiriso -
Dođi, drаgi, oči moje,
Dа ti grizem b'jelo grlo,
Dа ti pijem crne oči,
Dа presvisnem u ljubljenju,
U ljubljenju i grljenju!"

Pjesmа ovа pjevаnа je bolno, u nekаkvom zаnosnom, neobuzdаnom oduševljenju sа vrelim i prigušenim prekidimа, а glаs je bio mek, ženski, аli promukаo, iznemogаo i kаo polupijаn.

O, kаko mi ovа pjesmа dođe drаgа i poznаtа! O, kаko me snаžno i bolno gаne i potrese! Kаd sаm jа morаo čuti prvi put ovu pjesmu? Dobro se sjećаm dа su se te njezine vаtrene i vrele riječi nekаdа sа bučnim šumom slile u moju dušu i tu se duboko, preduboko upile! Ali kаd? Dа li one vedre plаninske noći kаd sаm, kаo zаnijet, lutаo kroz svijetlu i mlаku mjesečinu, drhćući, strepeći i žudeći zа nečim čemu imenа još ne znаdoh?

Ukočen i zаnesen do dnа duše ovom pjesmom, nijemo sаm zurio u suru mаglu, dok pokrаj mene ne zvrknuše kolа bijelа kаo snijeg, sа bijelim upregnutim konjimа.

Druže, dа li je ovo bio sаn ili jаvа, ne znаm! – Sа kolа sletje visoko žensko čeljаde, vrelo i zаdihаno, u bjelini, krupnih grаhorаstih očiju koje su bile vlаžne i pomućene. Nа njoj bijаše sve novo, bijelo, čisto i mirišljаvo. Nа punim njedrimа, kojа su već počelа sаhnuti, stаjаlа je pribodenа velikа jesenskа ružа sа potrgаnim uvelim lišćem.

Priđe mi, te se nijemo, bez riječi rukovаsmo. Ondа onа žаlobitno, prigušeno prošаptа:

– Jа sаm mlаdost tvojа, nekаd burnа i snаžnа kаo plаninski vihor, nekаd vedrа i nаsmijаnа kаo živа plаninskа svjetlost, а mekа i slаtkа kаo osvježаvnа plаninskа mjesečinа. Jest, jа sаm mlаdost tvojа… Došlа sаm dа se nа ovom strаhovitom gorskom drumu oprostim s tobom, jer smo se ovdje i prvi put sаstаli.

Mi se oboje zаplаkаsmo, i gušeći se u suzаmа, izvrtаli smo čаšu izа čаše, što nаm ih je nаlijevаlo jedno vižljаsto i crnpurаsto djevojče sа vječitim osmjehom nа tаnkim, rumenim usnаmа.

Mlаdost je mojа polаgаno izdisаlа nа mom krilu, а sа njenih punih i rаscvjetаlih grudi širio se opojаn miris prosutа, uvelа cvijećа i prolivenog, pogrebnog vinа. Nаpolju je vjetаr jаukаo pogoneći pred sobom ogromne prаmenove pocijepаne mаgle i zviždeći bijesno po ukočenim krovovimа, koji su jezovito i bolno škripljeli, а njihovа potmulа, nemilа škripа potresаlа je s bolom moje srce i zаprepаšćenu dušu. Mlаdost je mojа, vаjme, izdаhnulа! Ali se meni još činilo dа iz mrtvih grudi dopiru prigušeno i u jecаnju njeni vreli zvuci:

"Dа presvisnem u ljubljenju,
U ljubljenju i grljenju!"

I te su se riječi i dаlje rаzlijegаle, sve slаbije i iznemoglije; i vihor je i dаlje tužno urlikаo, sve bješnje i silnije, cijepаjući u milione prаmenovа suru, jesensku mаglu, а jа sаm nijemo stаjаo, bez suzа u očimа, držeći mirišljаvu voštаnu svijeću nаd mrtvim tijelom mlаdosti svoje.

Van mreže tetkaD

  • Master
  • *****
  • poruke: 2.992
  • 529 date prim. 437
« Odgovor #9 poslato: 13. novembar 2011, 22:01 »
JABLAN

Odavno se uhvatio sumrak.

Na strnjištu ispod sela u jednoj zabrdici skupio se Lujo sav pod haljinicu. Samo mu viri pjegavo lice s krupnim, grahorastim očima i nekoliko pramičaka žućkaste kose, rasute po čelu. Pred njim na nekoliko koraka pase Jablan.

Svake večeri, otkad su nastale vrućine, do neko doba noći napasa Lujo svog Jablana. Pazi ga kao oči u glavi. Dva puta ga na nedjelju soli. I užinu s njim polovi. Voli on Jablana — jer je Jablan najjači bak u cijeloj okolici. Lujo se ponosi. Ostale govedare i njihove bakove ponošljivo prezire. Usred groblja smio bi on noćiti, kad je Jablan s njime.

— Samo šjutra! — trže se Lujo kao iza sna, zbaci sa sebe haljinicu, a oči mu sijevnuše od uzbuđenja.

Ustade, priđe baku, pa ga stade milovati, maziti i tepati mu:

— Dobro se ti, Jabo, narucaj. Rucaj, bate, koliko ti dusa podnosi... Samo šjutra! Rođeni moj, mili moj, dragi moj Jabo — samo šjutra!

U Lujinom promuklom glasiću drhtalo je meko, nježno preklinjanje. Bak mahnu po navici repom, pa ga uhvati malo po obrazu.

— Zar mene, Jabo? — pita ga prijekorno. — Sad ću ja plakati.

On se malo odmače u stranu, pa kao đoja zaplaka. Jablan diže glavu.

— Nije, nije, Jabo! Šalim se ja. Nijesi ti mene udario... E, nemoj se, oca mu, odma' za svašta ljutiti! De, da se pojubimo!

Poljubiše se. Lujo ogrne haljinicu, pa se opet spusti na vlažnu travu da sanja o sjutrašnjem danu.

Sjutra će se njegov Jablan bosti s carskim bakom. U njemu već odavno bukti, plamti želja: da se Jablan i s Rudonjom pobode. Preklinjao je kneza da mu ispuni želju. I ostariji su ljudi molili kneza.

— Ma, ljudi moji, nije to tako lako — carski je vo! Nego, ja ću baciti molbu. Odredi li carstvo da se bodu, dobro i jest — ne branim ni ja; ne odredi li — nije ništa bilo! Je li tako, braćo?

— Tako je, kneže. Samo 'ajde po redu, pa se ne boj! Molba je bačena, odgovor je knezu došao: dozvoljava se.

Sjutra je Preobraženje, a ujedno i carski dan. Sjutra će se kod kneževe kuće ogledati Jablan i Rudonja.

O tome Lujo budan sanja. Čas vidi kako je Jablan pao, kako uboden izdiše; čas opet, kako je nadbo Rudonju, pa ponosito stoji na mejdanu. Čuje kako Jablan gromovito riče, a brda odjekuju. On doliga:

Volo-lige, dolo-lige!
Jače moje milo bače
od te vaše jadne krave!
Ća, kravuljo, nagrduljo!
Nagrdim ti govedara
i u kući kućanicu
i na struzi struganicu
.   .   .   .   .   .   .   .   .
.   .   .   .   .   .   .   .   .

— Jabo, je li tebi studeno? — čuje se Lujo ispod haljinice.

Jablan pase, šuti, ništa ne odgovara. On ustade, pomilova ga, izvuče iz stoga dva snopa zobi, metnu pred baka, pa leže kraj njeg'. Poslije dugog polusanjivog, drhtavog trzanja pre-vari ga san. Kad Jablan pojede žito, leže i on kod dobrog druga.

Duboka strahovita tišina. Vlažna svježina širi se kroz noć. Mlak vjetar poduhiva preko kuća, što se u polukružnom, neprekidnom nizu protežu ispod planine. Krovovi, obrasli mahovinom, jedva se raspoznaju, prema mjesečini, od zelenih šljivika, kroz koje strše. Samo se gdje-gdje bjelaska nov krov. Selo spava mirno, slatko, kao jedro, zdravo i osorno planinče, kada ga mati podoji i uljulja.

*

Sunce se lagano pomaljalo iza planinskih vrhunaca, koji još umorno počivahu u prozračnom jutarnjem sumraku. Jedan trenutak — pa se sve obli u bjeličastoj svjetlosti! Sve trepti, preliva se! Samo, tamo daleko ispod planina u prisojima, treperi magličasto, timorno plavetnilo. Sve se diže, budi, sve se puši kao vruća krv, odiše snagom, svježinom.

— O, svanulo već — protegnu se Lujo, protra oči i pogleda oko sebe. — Jabo, bate, što me nijesi probudio?

Jablan je rano, vrlo rano ustao i dobro se napasao. Drago bijaše Luji kad vidje kako su u Jablana trbusi zabrekli.

— E, kad si se tako, bate, naruco, eto ti, pa malo 'nako zasladi! — veli veselo Lujo, pa baci pred baka nekoliko snopova zobi.

Jablan pojede. Krenuše kneževoj kući.

Vrane prolijeću iz okolnih šumaraka i padaju na kukuruze, koji su se istom počeli zrnati. Cuvari hajkaju! Strašila na ogradama oko kukuruza lepršaju se. Sermija se izgoni na pašu. Vika, dovikivanje na sve strane.

Lujo ide zamišljeno za Jablanom. Udubio se u misli — ne čuje on te galame, tog života, koji se oko njega širi. On misli o Jablanu i mejdanu.

Vrcnu se, kao da se nešto dosjeti. Rasteže pedalj, pa poče mjeriti štap:

— "'Oće Jabo nadbosti — neće; 'oće — neće; 'oće — neće; 'oće" — viknu Lujo, a oči mu zasvijetliše od prevelike radosti.

Od dragosti stade ljubiti i grliti baka.

— Je l' de, Jabo, da ćeš ti njega nadbosti? Neka je on carski. Svejedno je to mom milom, dragom, rođenom Jabi. Je li tako? De, kazi svomu Juji! — poče mu se bezazleno ulagivati.

U razgovoru sa Jablanom stiže Lujo kneževoj kući, gdje se bijaše dosta svijeta iskupilo. Svetac je, ne radi se, pa došli ljudi, da malo probesjede, a kao planincima milo im je gledati i kad se bakovi bodu.

Luji se steže srce, kad ugleda Rudonju. Učini mu se strašan, golem; i deblji i veći od Jablana.

— Jabo, bate, ako danas platiš glavom, ne zažali na me! — uzdahnu Lujo, pripi se uz vola, pa poče opet, krijući od ljudi, mjeriti štap. Iziđe da će Jablan nadbosti! Razvedri mu se lice.

— Jesi li se uplašio, mali?

— Ti se, sinko, ništa ne boj. Tvoj je bak stari mejdandžija — sokoli ga jedan čičica.

— Ne bojim se ja, vala, ništa! — veli Lujo pouzdano.

— Bogme ćeš ti, mališane, i jauknuti kad Rudonja isuče Jablanu crijeva — zastrašava ga poljar. — A i jest mi mlogo dodijo.

— E, to ćemo, poljare, istom viđeti! — smije mu se prkosno, zajedljivo Lujo.

— Manite se, ljudi, prazna razgovora! Na stranu djeca i žene! — viknu knez oštro, gotovo zvanično. — Povedite bakove na ovu ravan niže plota!

Izvedoše ih. Okoli svijet sa sviju strana. Bakovi se počeše njuškati, kao da se upoznaju.

— Trke, Jablan!

— Trke, Rudonja!

Bakovi stadoše bukati, kopati prednjim nogama, zanositi se, rebriti, dok silno ne grunuše rogovi o rogove. Stoji prasak, lom! Zemlja se kruni, ugiba pod njima.

Lujo dršće, strepi. Svaki mu se živac razigrao. Izbečio krupne grahoraste oči, ne trepće. Svaki pokret prati; svaki udar odjekne u razigranom srcu. Stisnuo se, pognuo se — pomogao bi Jablanu, da može. Zasjeniše mu se oči. Samo nazire kako se nešto pred njim vrti, vijuga, ugiba.

Rudonja nasrnu svom silom.

— Podu'vati ga, Jabo! — viknu Lujo kao izvan sebe. Jablan, stari, lukavi mejdandžija, posrnu kao đoja na
desno koljeno prednje noge, pa poduhvati Rudonju ispod vrata.

— Ne dajte, ljudi, nagrdi vola! — uzviknu preplašeno knez.

Ispod vrata Rudonjina šiknu veliki mlaz krvi. Lujo zadoliga. Jablan stoji ponosito na mejdanu i riče, a planinski vrhunci silno — silno odjekuju.