Autor: lana Tema: Vitomir Nikolic  (Pročitano 37 puta)

0 članova i 1 gost pregledaju ovu temu.

Van mreže lana

  • mlađi član
  • **
  • poruke: 81
  • 5 date prim. 9
« poslato: 18. mart 2017, 16:06 »
Vitomir Nikolic



Vitomir Vito Nikolić bio je crnogorski pejsnik i novinar.

Vito Nikolić poreklom Nikšićanin, rođen je 1934. godine u Mostaru, gde mu je otac bio u vojnoj službi. U aprilu 1941. sa porodicom je izbegao u Nikšić. Veoma rano ostaje bez majke koja umire od tuberkuloze, 1943 godine Italijani ubijaju njegovog oca, a za vreme rata ostaje i bez starijeg brata koji je poginuo od bombe.

Nakon rata, Vitomir Nikolić živeo je u sirotištu sve do 18 godine. Većinu svog života proveo je u Nikšiću, živeo je u siromaštvu i voleo je kafanski život. Celog života bolovao je od plućnih bolesti izazvanih teškim životnim okolnostima, i zbog toga je bio čest posetilac bolnica i sanatorijuma. Stalno je bio u sukobu s vlašću, zbog čega je neko vreme odležao u zatvoru.

Prve knjige poezije koje Vito Nikolić objavljuje su: Drumovanja i Sunce, hladno mi je. Ove zbirke poezije izdaje sam, bez izdavača, te sam snosi troškove njihovog izdavanja.

Od 1969. Vitomir Nikolić je živeo u Podgorici. Radio je kao novinar u listu Pobjeda do 1991. godine, kada je zbog nepristajanja na ratnohuškačku uređivačku politiku u tom listu dobio otkaz. Za taj list piše kratke priče pod naslovom Crnom Gorom, putem i bespućem.

Ponekad je priređivao književne večeri u kafanama, pred brojnom publikom koju je znao da razgali i uzbudi svojim stihovima. Pisao je i pesme za decu, od kojih su se neke našle u čitankama za osnovce. Zadnjih godina, pred smrt, zgrožen surovošću nove ratne i poratne jave, nije učestvovao na književnim manifestacijama, i retko je iz kuće izlazio.

Vitomir Vito Nikolić preminuo je tiho, u snu, u svom stanu u Podgorici 10. septembra 1994. godine.

Pored gore navedenih objavio je još i knjige:
Stihovi - 1981.
Stare i nove pjesme - 1991. (objavio Rajko Babović);
Posljednja pjesma - 1994.
Nedjelja u gradu N - 1997.
Dobri duh Nikšića - 2002.
Rekvijum za skitača -  2009.

Van mreže lana

  • mlađi član
  • **
  • poruke: 81
  • 5 date prim. 9
« Odgovor #1 poslato: 18. mart 2017, 16:07 »
Čija Li Si

Čija li si noćas — ko te
ljubi pijan od lepote,
i u mekoj kosi sanja
svet pun tvoga šaputanja.

Srećo moja davno prošla
kome li si dobrodošla
ove noći dok zla ciča
moju studen svetu priča,
i dok vetar grubo guši
zaostali sjaj u duši.

Čija li si noćas — čija,
kome tvoje sunce sija
kao što je meni sjalo
tako malo,
tako malo.

Van mreže lana

  • mlađi član
  • **
  • poruke: 81
  • 5 date prim. 9
« Odgovor #2 poslato: 18. mart 2017, 16:07 »
Dan

Ni u kakav dnevnik ovaj dan ne može,
ovo ruglo danje, malodušno, sivo,
ni kiše da se pokisne do kože,
ni vjetra, ni sunca, ničeg živog.

I to tako tinja — izvan ljudi, mlako,
niko tim ne živi. Vičem srdit vani:
Dane, đubre jedno, ne sviće se tako,
gubi se natrag pa pristojno svani ...

Van mreže lana

  • mlađi član
  • **
  • poruke: 81
  • 5 date prim. 9
« Odgovor #3 poslato: 18. mart 2017, 16:08 »
Drumovanja

Pjevaju u meni drumovi snažni,
drumovi dobri kao dlan očin.
Moram danas otić nekud, da potražim
malo odmora za umorne oči.

Idem bez pozdrava, bez poruka,
ovako lijepo pomućenog uma,
da tražim okuka, okuka, okuka,
i iza svake - samo parče druma.

Pustite me, pustite da odem,
bez pitanja kako, i zašto, i dokle,
drumovi uvijek nekuda vode,
a ja sam nomadskom glađu proklet.

Van mreže lana

  • mlađi član
  • **
  • poruke: 81
  • 5 date prim. 9
« Odgovor #4 poslato: 18. mart 2017, 16:09 »
Drumovi Će Poželjet Ludaka

Drumovi će poželjet' ludaka,
a ludaka više biti neće,
vjekovima za njima će plakat'
ojađeno nebo i drveće.

Na gradove udariće trava
i zavesti svoju strahovladu,
svi cvjetovi ostaće bez glava
da bi bili sa travom u skladu.

Neće biti toga ko će smjeti
da posumnja u sve ko do sada,
poput teške omorine ljeti
svijetom će vladati dosada.

I ljudi će poći u povratak,
opčinjeni minulim stoljećem...
Drumovi će poželjet' ludaka,
a ludaka više biti neće...

Van mreže lana

  • mlađi član
  • **
  • poruke: 81
  • 5 date prim. 9
« Odgovor #5 poslato: 18. mart 2017, 16:10 »
Gimnazijalke Na Snijegu

...A da ih nije
onako
zimi,
njih
što vječno na ljeto misle,
mi bi se proveli
kao Eskimi
- kao pingvini
smrzli bi se.

Da nije tih očiju
i tih lica
iz kojih
vječno
sunce grije...

...Gimnazijalke,
danas
svakoj po petica
iz života,
ljepote
i
poezije .

Van mreže lana

  • mlađi član
  • **
  • poruke: 81
  • 5 date prim. 9
« Odgovor #6 poslato: 18. mart 2017, 16:11 »
I Opet Jesen

I opet jesen
opet tutnje beskrajne kiše po Nikšiću,
i opet stare, crne slutnje,
i opet sam si, Nikoliću.

I opet neka pisma duga,
očajna pisma bez adrese,
a nigdje drage, nigdje druga,
samo ta jesen, opet jesen.

A šta ako prosviram taj metak
kroz ovo čelo neveselo,
pa onda počne sve iz početka,
život, stradanja, pa opet čelo..

A šta ako nema zaborava,
ako je to vječna igra kruga,
a šta ako tamo ispod trava
boli ova ista ljudska tuga.

Van mreže lana

  • mlađi član
  • **
  • poruke: 81
  • 5 date prim. 9
« Odgovor #7 poslato: 18. mart 2017, 16:12 »
Instrukcija Za Jednu Sliku

Prvo zamislite prapočetak,
dinosaure, mamute, oluje,
pa onda zamislite svog kosmatog pretka
kako se na riječ odlučuje.

Zamislite mu pri tom lice i oči,
pa zube, kosu i čelo nisko,
pa dočarajte kako mu se koči
očajno grlo netaknuto vriskom.

Pa zatim dodajte čitavoj slici
nijemu masu koja čeka
da čuje ime suncu, ptici...
Jeste li zamislili tog čovjeka?

Sad naslikajte kosmatog divljaka
sa glavom malo nagnutom u stranu
kako zažiže usred mraka
svjetlost do tada nikom znanu.

Pa opet zamislite sve ispočetka,
dinosaure, mamute, oluje,
i veličanstveni glas čovjeka
kako kroz prostor odjekuje.

Van mreže lana

  • mlađi član
  • **
  • poruke: 81
  • 5 date prim. 9
« Odgovor #8 poslato: 18. mart 2017, 16:13 »
Intime

Noćas tako želim da me neko voli,
pregršt nečije nježnosti mi treba;
Noćas ću sve da zaboravim i prebolim
i da se vratim u naručje neba.

Ja sam bio kafanski i više ničiji,
i bio pust i prezren - neželjen ko grobar.
Noćas bih htio sebi - dječaku da ličim
i da mi opet kažu kako sam dobar.

Van mreže lana

  • mlađi član
  • **
  • poruke: 81
  • 5 date prim. 9
« Odgovor #9 poslato: 18. mart 2017, 16:13 »
Jednog Dana

Jednog dana, kada nas ne bude
na ovome bijelom svijetu,
s ljudskom čežnjom pomenuće ljude
neki vjetar drugom nekom vjetru.

Čitav svijet, bezljudan i nijem,
sjetiće se ljudi nekadašnjih,
i onako uzaludno lijep
zažaliće za očima našim.

Poželjeće ljudsku riječ glasnu,
parče srca grlom otrgnuto,
da razbije tišinu opasnu
i vrijeme sporo i besputno.

A odnekud, iz tišine trave,
ko bogovi molitvom dozvani,
ponovo će ljudi da se jave
i osmisle svijet uspavani.

I opet će ispod tih nebesa
naš bijeli drum da se izvije
i opet će neka divna pjesma
da nam dođe glave kao prije.

Pa će opet, kada nas ne bude