Autor: Dijana:) Tema: Branko Ćopić  (Pročitano 177 puta)

0 članova i 1 gost pregledaju ovu temu.

Van mreže Dijana:)

  • moderator
  • *****
  • poruke: 19.936
  • 3442 date prim. 2313
    • http://loneliness.blogger.ba/
« poslato: 26. mart 2014, 15:35 »
http://i.imgur.com/flVFFsU.jpg
Branko Ćopić


Branko Ćopić je rođen 1. januara 1915. godine u selu Hasanima kod Bosanske Krupe, Bosna i Hercegovina. Još kao dječaćić od 4 godine ostaje bez oca, koji umire od španske groznice, tako da brigu o malom Branku preuzima njegova brižna majka Sofija, nježni djed Rade i veseli stric Nikola. Branko je kroz takvo okruženje jos od ranog djetinjstva bio obasut ljubavlju koju je sačuvao u sebi do kraja života.

U rodnom selu Hasanima dječak je, u samom podnožju planine Grmeč, na proplancima čuvao stoku i provodio slobodne trenutke igrajući se, ali i maštajući o Grmeču kojeg je zamišljao kao fantastičnu goru opore, oštre i divlje ljepote – planinu naseljenu opasnim životinjama i stanovnicima nevidljivog svijeta.
           
                                                                              
Sva ta maštanja Branko je preuzimao iz priča njegovog djeda, koji je kao "lička pričalica i izjelica" prenosio iskustvo, dobro i zlo, mekoću ljudske duše i širinu njegova srca. Djed Rade će mu ostati više nego majka; mit i legenda o ljudskoj nježnosti, a ostali ukućani i cjeli podgrmečki svijet – kao galerija likova za obradu u njegovim nezaboravnim književnim djelima.

Osnovnu školu pohađa u svom rodnom selu, ali gimnaziju, četri niža razreda, nastavlja u internatu u Bihacu. Poslije završene gimnazije upisuje se u učiteljsku školu u Banja Luci, potom u Sarajevu i Karlovcu. Razlog čestih prekida učiteljskog školovanja bila je nemirna Brankova duša i potreba da ukaže na nepravilnosti i lošu socijalnu i političku situaciju. Izbacivali su ga zbog naprednih ideja i zbog riječi koje nije mogao da prećuti. Učiteljsku školu završava, na kraju, u Karlovcu i kao mladi učitelj vraća se u rodno selo, ali bez velike želje da započne učiteljski posao. Odlučuje da upiše Filozofski fakultet u Beogradu 1934. godine.

Živio je skromno, a prehranjivao se honorarima za objavljene priče u "Politici". Marljivo je učio i polagao ispite na vrijeme. Diplomirao je neposredno pred rat 1940. godine. Rat ga je zatekao na odsluženju vojnog roka u Mariboru iz kojeg odlazi u rodnu Krajinu i već 1941. godine priključuje se partizanima. U početku biva običan vojnik, ali ubrzo postaje politički komesar i uključuje se kao stalni saradnik na kulturno - prosvjetnom sektoru kao dopisnik partizanskih novina banjalučkog "Glasa" i "Borbe". Ćopiću je omogućeno da piše ne samo ratne izvještaje već i skečeve, pozorišne predstave, da pjeva i bude moralna i duševna snaga partizanskim borcima. Ostaje aktivan u NOB do kraja rata. Poslije oslobođenja dolazi u Beograd i tu se nastanjuje.

U početku je kao glavni urednik vodio list "Pionir", a nakon nekoliko godina napušta taj posao i počinje se profesionalno baviti pisanjem. Bio je neumoran književni radnik, izdao je brojna djela, koja je gotovo u potpunosti posvetio svojoj Bosanskoj krajini i Grmeču. Najviše se bavio poezijom, pripovijtkom i romanom. Ipak, pripovijedanje je njegova prava i istinska vokacija, iznikla na rodnom tlu, potaknuta neumornim pričama djeda Rade i drugih krajiških pričalica. Osim toga, njegov pripovjedački talenat se ogledao i u seriji romana o ratu i revoluciji, o ratnicima i njihovim sitnim i, širem krugu, nepoznatim sudbinama.

Najveća radost Ćopićevog pripovijedanja jeste smijeh, koji iz pisca izvire spontano i lako, nježno i milostivo. Taj smijeh je dobrodušan, životvoran i bodar, on čini da život bude miliji, da dan bude svjetliji, da čovjek bude ljepši. Satira i satirični smijeh sinu ponekad svojom oštricom, ali je, prema pripovjedačevom uvjerenju, u životu više lijepote nego ružnoće, više dobra nego zla, više ljudskog manje neljudskog. Probiće iz ovog pripovjedanja i ton tuge ili gorčine, jer i to je život. Ali kada se sagleda cjelokupno Ćopićevo pripovjedanje, on se pamti po smijehu, onom blagorodnom i ljekovitom.

U jugoslovenskoj književnosti stekao je status stvaraoca sa najviše odštampanih i najviše prevedenih djela. Njegov opus može se pronaći na više od 30 svjetskih jezika. Kao veliki humanista, patriota i humorista Ćopić je dobio brojne nagrade, priznanja i pohvale. Još 1938. godine dobija prvu nagradu Akademije sedam umjetnosti za kratku priču, zatim Rakićevu nagradu (1939), nagradu Srpske akademije nauka i umjetnosti (1940), Komiteta za kulturu i umjetnost (1947, 1948), Vlade FNRJ (1949), Saveza sindikata (1953), nagradu Zmajevih dječijih igara (1971), Njegoševu nagradu (1972) za zbirku pripovjedaka "Bašta sljezove boje", nagradu AVNOJ-a (1972).

Iako po prirodi vedar i nasmijan, Branko Ćopić je tužno i tragično okončao svoj život. Posljednjih godina se osjećao usamljen, napušten i depresivan – odlučuje da sam sebi presudi - uveče 26. marta 1984. godine bacio se sa Savskog mosta na kej pored rijeke. Tako nas je zauvijek napustio i otišao "iz bajke života" u "bajku snova". Ali iza njega je ostalo njegovo djelo veliko kao njegov voljeni Grmeč. Sigurno najpoznatija djela, između ostalih, su: Major Bauk (1949), Prolom (1952), Doživljaji Nikoletine Bursaća (1956), Bosonogo djetinjstvo (1957), Gluvi barut (1957), Orlovi rano lete (1957), Ne tuguj bronzana stražo (1958), Magareće godine (1960) Osma ofanziva (1964), Bašta sljezove boje (1970)...
   
Izvor

Van mreže Dijana:)

  • moderator
  • *****
  • poruke: 19.936
  • 3442 date prim. 2313
    • http://loneliness.blogger.ba/
« Odgovor #1 poslato: 26. mart 2014, 15:38 »
Mala moja iz Bosanske Krupe

Bilo mi je dvanaest godina,
prvi put sam sišao do grada,
iz mog sela, tihog i dalekog,
kada susretoh tebe iznenada.
Eh, dječačke uspomene glupe!
Mala moja iz Bosanske Krupe!

Jesi li me spazila il’ nisi,
zbunjenoga seoskoga đaka,
svjetlokosog i očiju plavih,
u oklopu novih opanaka,
kako zija u izloge skupe?
Mala moja iz Bosanske Krupe!

Naišla si kao lak oblačak,
tvoj me pogled za tren obeznani,
zaboravih ime i očinstvo,
kako mi se zovu ukućani.
Iznevjerih poput sablje tupe,
mala moja iz Bosanske Krupe!

Tekli tako gimnazijski dani,
uspomena na te ne ocvala,
modra Una u proljetne noći,
tvoje mi je ime šaputala.
Lebdjela si ispred đačke klupe,
mala moja iz Bosanske Krupe!

Brzo minu naše đakovanje,
lagan leptir sa krilima zlatnim,
ipak tebe u srcu sačuvah
kroz sve bure u danima ratnim.
Ta sjećanja mogu l’ da se kupe,
mala moja iz Bosanske Krupe!

Sad je kasno,već mi kosa sijedi,
gledam Unu, ćuti kao nijema,
zalud lutam ulicama znanim,
sve je pusto, tebe više nema.
Ej, godine, nemjerljive, skupe!
Zbogom, mala, iz Bosanske Krupe!

Van mreže Dijana:)

  • moderator
  • *****
  • poruke: 19.936
  • 3442 date prim. 2313
    • http://loneliness.blogger.ba/
« Odgovor #2 poslato: 26. mart 2014, 15:40 »
Ćopić, zaboravljeni čuvar narodne duše

Pre tri decenije, na današnji dan, otišao je veliki srpski pripovedač, romanopisac i pesnik Branko Ćopić. Matija Bećković: Ovo je prilika da se njegova kuća i stan obnove, i on se na neki način ponovo rodi.

http://i.imgur.com/3HfCU8g.jpg
Branko Ćopić


Veliki srpski i jugoslovenski pisac Branko Ćopić napustio je ovaj svet skočivši sa Brankovog mosta u Beogradu, na današnji dan, pre trideset godina. Bio je izuzetno popularan, neobično plodan, a njegova dela prevedena su i objavljena na više od 30 jezika širom sveta. Govorio je da je "pisanje vrlo plemenit i odgovoran posao i zato mu se valja predavati svom dušom, misleći uvijek na čitalačku publiku".

Ni ovaj datum, nažalost, nije doneo odgovor na pitanja sudbine njegovog stana u Ulici kralja Milana i obnove njegove rodne kuće u selu Hašani pod Grmečom.

- Možda je ovo prilika da se nešto pokrene, da se njegova kuća i stan ponovo pojave, obnove, i on se na neki način ponovo rodi - rekao je za "Novosti" akademik Matija Bećković i član Upravnog odbora Zadužbine Branko Ćopić koja je osnovana pri SANU.

Taj stan od 150 kvadrata, preko puta "Beograđanke", godinama je prazan i zaključan, a Zadužbina, koja ga je piščevom voljom nasledila, bezuspešno nastoji da mu pronađe dostojnu ulogu u srpskoj kulturi. Ćopić je u njemu sa suprugom Bogdankom Cicom živeo od 1972. do smrti 1984. godine, tamo pisao poslednje knjige i pesme, pa i "Baštu sljezove boje", za koju je dobio "Njegoševu nagradu". Namera je da buduća uloga stana prvenstveno ima veze sa Ćopićevim imenom i delom, da se nađe pouzdana kulturna institucija koja bi se smestila u taj prostor i da izdavanje stana ne bude samo finansijski korisno. Jedna od skorijih ideja da se u njega useli kulturno predstavništvo Republike Srpske, nije urodila plodom.

Da postoji nada u skoru obnovu Ćopićeve rodne kuće, za "Novosti" je potvrdio akademik Svetozar Koljević, predsednik UO Zadužbine, rekavši da je opština Hašani tražila pomoć od Zadužbine kako bi se krenulo u ovaj posao.

Autor "Bosonogog djetinjstva", "Doživljaja Nikoletine Bursaća", "Ježeve kućice", "Doživljaja mačka Toše", čuvene pesme "Mala moja iz Bosanske Krupe", rođen je 1. januara 1915. godine. O tim danima ovako je govorio:

- Kada govorim o svome djetinjstvu, najprije moram da naglasim jednu stvar: ja sam imao dva zavičaja. Prvi je - zavičaj moje majke i moga đeda Rade; to je Lika. Ja Liku nisam vidio sve dok mi nije bilo 50 godina, ali iz đedovih i maminih pričanja, ja sam Liku tako živo zamislio i zamišljao. Možda je i to razlog što je moja mašta veoma bogato radila... Drugi zavičaj je bio onaj gdje sam se rodio, u kome sam se kretao; to je Bosanska krajina. I sam ne bih znao kazati koji mi je zavičaj izgledao ljepši...

Govorio je često i da mu je zavičaj bio "domovina krajiških i ličkih delija, ratnika i spadala od svake ruke". U našu književnost snažno je uneo svet i ljude Bosanske krajine. Prvu književnu nagradu je dobio 1938. godine za kratku priču, zatim Rakićevu nagradu iduće godine, potom nagradu Srpske kraljevske akademije 1940. godine, kada je u Beogradu diplomirao filozofiju i pedagogiju. Dobitnik je i Nagrade AVNOJ-a, Ninove nagrade za roman "Ne tuguj, bronzana stražo". Bio je član SANU i Akademije nauka i umjetnosti BiH.

Bio je ovenčan slavom najpopularnijeg partizanskog pisca, da bi se kasnije razočarao u stvarnost socijalističkog društva i sklonio se u svoje sazvežđe književnosti za decu. Već 1950, Ćopić se, po Koljevićevim rečima, usudio da u nekoliko "jeretičkih" priča nagovesti da politička vrhuška luksuzno živi.

http://i.imgur.com/ltlAV2K.jpg
Branko Ćopić


Mašina na kojoj je pisao

- U tom času s Briona su sevale munje protiv Ćopića, funkcioneri bezbednosti su otvoreno pretili da će ga premlatiti, Moša Pijade je javno ocenio da je Ćopićev stav u suštini "neprijateljski prema današnjici", a Tito je izjavio da je Ćopić "svjesno ili nesvjesno, postao instrument u rukama reakcije, a indirektno i u rukama informbiroa". U svojoj odbrani Ćopić se smerno kajao i pomalo šegačio, a zatim, ne odustajući ni od satire savremenog života, sve više nalazio utočište u svetu dečije literature - rekao je Koljević.

Ćopić je u svoju umetničku prozu i poeziju, kako je rekao Veroljub Vukašinović, poslednji dobitnik Ćopićeve nagrade za poeziju, utkao narodnu dušu, jezik i lirizam, čistotu i naivnost, divljenje i čuđenje pred slikama sveta i života ali i humor i setu kao protivtežu svemu tome.

Izvor: Novosti

Van mreže Dijana:)

  • moderator
  • *****
  • poruke: 19.936
  • 3442 date prim. 2313
    • http://loneliness.blogger.ba/
« Odgovor #3 poslato: 01. januar 2015, 19:01 »
Vek od rođenja Branka Ćopića

Navršava se 100 godina od rođenja velikog srpskog i jugoslovenskog književnika Branka Ćopića, čija su književna dela objavljena na više od 30 jezika širom sveta.

http://i.imgur.com/60ea9ei.jpg
Branko Ćopić


Rođen je, prema službenim dokumentima, 1. januara 1915, ali prema nekim drugim podacima, 1914. godine. Njegovo rodno selo Hašani, danas je u opštini Krupa na Uni, Republika Srpska.

Lokalno predanje ali i sam Branko Ćopić tvrdili su da je, navodno, bio prvo dete u Podgrmečkom kraju koje je ime dobilo po velikom srpskom pesniku Branku Radičeviću. Mala opština Krupa na Uni je, uz podršku fondacije "Bašta sljezove boje“ osnovane u Novom Sadu i Zadužbine Branka Ćopića, koja je sastavni deo Srpske akademije nauka i umetnosti, rešila da se pristupi izgradnji Spomen-područja u Hašanima.

Predviđeno je da se u idućih deset godina u Hašanima, na površini od skoro 40 hektara, izgradi Sokak Branka Ćopića, kuće njegovih književnih junaka, kao i šest malih privrednih objekata.

Nosioci tog projekta ističu da je celog života svojim stvaralaštvom, pisac stremio povratku u zavičaj koji ga je obeležio. Rekonstruisana bronzana skulptura Ćopića, koja je za vreme rata u BiH znatno oštećena, je otkrivena pre osam godina ispred zgrade Narodne i univerzitetske biblioteke RS u Banjaluci, gradu u kojem je izvesno vreme pohađao učiteljsku školu.

Ćopić je nižu gimnaziju završio u Bihaću a učiteljsku školu je pohađao u Sarajevu, Banja Luci i Karlovcu. Filozofiju i pedagogiju diplomirao je u Beogradu 1940. godine.

Prvu književnu nagradu je dobio kao student, 1938. od Akademije sedam umetnosti za kratku priču, zatim Rakićevu nagradu iduće godine, potom nagradu Srpske kraljevske akademije 1940. godine. U to vreme objavljivao je kratke priče u beogradskoj "Politici".

Napad na Jugoslaviju 1941. godine, zatekao ga je na odsluženju vojnog roka u Mariboru, da bi se ubrzo potom u rodnoj Krajini u leto te 1941. priključio ustanicima partizanima. Relativno brzo postao je politički komesar, u isto vreme i dopisnik partizanskih listova banjalučkog "Glasa" i "Borbe". Pisao je skečeve, pozorišne predstave.

Posle rata bio je glavni urednik beogradskog dečjeg lista "Pionir", a potom profesionalni pisac. Njegoševu nagradu dobio je 1972. za antologijsku zbirku pripovedaka "Bašta sljezove boje".

Ćopić je tu knjigu objavio 1970. godine. Dobitnik je i Nagrade AVNOJ-a, a NIN-ovu nagradu za najbolji roman dobio je 1958. godine za roman "Ne tuguj, bronzana stražo".

Od 1968. godine bio je član SANU. Napustio je ovaj svet skokom sa Brankovog mosta u Beogradu 26. marta 1984. godine. Očigledno, pisanjem bajkovitih priča o detinjstvu i ratu branio je i samog sebe od stvarnosti u kojoj mu je bivalo sve tesnije i tamnije.

Ćopić je ostao upamćen kao autor izuzetne popularnosti, neobično plodan, sa, za naše prilike, neverovatnim tiražima. Pritom, njegova dela su prevedena i objavljena na više od 30 jezika širom sveta.

Izvor: B92